Gledam naslovnu sliku na našoj internetskoj stranici naše molitvene zajednice, a na njoj je don Danijel za oltarom i sv. Josip ispred ambona i piše “Duhovnik MZ sv. Josipa 04.12.2019.”. Dolaze mi misli onako iskreno i spontano iz srca kako ne može biti ništa ispravnije, istinitije i blagoslovljenije nego ovakva slika i ovaj tekst baš kakva jest sada!

Don Danijel i sv. Josip toliko su kompatibilni (iako je don Danijel salezijanac i njegov svetac i zaštitnik je don Bosco, ali i sv. Josip mu je suzaštitnik) da ne mogu niti zamisliti drugačiju stvarnost od ove koju još trenutno imamo kratko.

Mislim tjednima kako je moguće da smo nakon devetnice Duhu Svetom za blagdan naše župe, nakon devet predivnih i milosnih dana i noći Jerihonskog bdijenja i 24/h klanjanja Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu došli do kraja našeg putovanja s don Danijelom, saznanjem uoči Pedesetnice, 30. 5. 2020.?!

Duše Sveti, mi smo se devet dana i noći molili i klanjali, slavili i zahvaljivali Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu i Tebe dozivali za obnovu naše župe, za primljene milosti i za one buduće koje ćemo primiti, a ti, Duše Sveti, zapuhao i pogodio ravno pa u sridu, na našeg župnika i duhovnika naše MZ!

Oprosti Duše Sveti, ali nismo na tu nakanu molili! Radost koju smo osjećali i milost koju smo zadobili 04.12.2019. sada moramo pustiti drugima, od 7. rujna, 2020.

Pitam se zašto se tako loše osjećam/osjećamo? Zašto je to tako teško?

Ako je to volja Božja, zašto ju je tako teško prihvatiti?Zar ne bi u srcu trebali osjećati mir jer to je volja Božja, što ljepše od toga može biti, nego prihvaćati i poštivati volju Božju?

Ali ovaj put nije tako, u mom srcu oluja, grmi i sijeva? Što se to događa sa mnom/s nama?

Kako mi pada na pamet ne prihvaćati volju Božju, kako ja mogu bolje vidjeti i znati od Njega moga Stvoritelja??? Svatko tko je samo jednom susreo i upoznao don Danijela sigurno je radostan otišao s tog susreta.

Sigurno je da su svi redovnici i redovnice djeca Božja koje je naš Bog s posebnim žarom stvorio, gradio, oblikovao i tesao kako bi svaki od njih primio što više darova, talenata i vrlina i da bi mi vjernici dobili tako prekrasan Božji dar i na svakome od njih treba zahvaljivati, ali mislim da ćemo se svi složiti da čovjek i svećenik poput don Danijela se rijetko susreće, a kada se nađe i upozna ne pušta se tako lako, bez obzira što je poziv svakog svećenika takav da se ne veže ni za jednu župu, grad, mjesto i da nigdje dugo ne ostane. Uvijek postoje iznimke poput Ezekiela (iz Biblije) kojemu je objavljeno da je bolestan i da će umrijeti u jednom danu. Nakon ponizne i iskrene molitve iz srca, drugi dan Ezekiel biva zdrav i Gospodin mu daruje još 15 godina života. Iskrena i ponizna molitva čini čuda! Samo treba vjerovati!

Završila bih ovako:

Toliko biti poslušan Božjoj volji, svojim nadređenima, toliko se davati drugima i uvijek biti radostan i ponizan. Da, to je naš don Danijel!!! Sve to u jednom mladom svećeniku! Stoga, tko ne bi poželio takvog brata, svećenika, župnika, čovjeka u svojoj blizini, u svojoj župi, u svome gradu? Tako su ga poželili na jesen u Torinu, ali Zagreb se neće samo tako predati, sve u skladu s voljom Božjom i mi ćemo se boriti po našem zaštitniku sv. Josipu (koji je naš uvijek i jedini as iz rukava) da opet pomogne, uredi i oblikuje našu nakanu i želju da naša domovina, naša župa i naša MZ ne izgubi ovakvog svetog, iskrenog i poniznog svećenika,već da nam se brzo vrati, ali ništa što je protiv volje Božje neka ne bude!

Hvala draga Ružo, na ovim predivnim riječima o našem, Bogom nam darovanom, iako na kratko, dragom nam i svetom svećeniku, duhovniku don Danijelu.

Riječi koje si izrekla, vjeruj, Duhom Svetim su se pretočile iz svih srdaca i duša, nas molitelja, u tvoje srce, koje si sve to pretočila na stranicu naše molitvene zajednice.

Da zaista, 30. svibnja, uoči DUHOVA, blagdana župe u srcima prisutnih molitelja i župljana na duhovskom bdijenju,  nakon riječi don Damira, o pozivu iz Rima i premještaju našeg don Danijela, u nama je zaista zavladala oluja, grmljavina i sijevanje, zbog tužnog saznanja  skorog rastanka s dragim nam župnikom duhovnikom.

Vjerujući u Božji plan sa svakim od nas pa tako i s don Danijelom, prihvaćamo ga, iako s tugom, vjerujiući da dobar Milosrdni Otac ne zaboravlja svoju voljenu djecu koja Ga ljube.

Završila bih obraćajući se na kraju Vama, dragi naš duhovniče, don Danijele, don Bosco naših dana!

Hvala Vam na Vašoj velikoj ljubavi i nesebičnom darivanju Župi Duha Svetoga, ali i Molitvenoj zajednici sv. Josipa, koju ste s velikom ljubavlju prigrlili i duhovno bodrili devet mjeseci, od 4. prosinca 2019. do samog odlaska, 7. rujna,2020.

Neka Vas na tom novom putu kuda Vas Dobri Bog šalje, svojim Svetim Duhom nosi i vodi, te Vas prati zagovor Marije Pomoćnice, sv. Josipa, našeg moćnog zaštitnika, kao i sv. Ivana Bosca.

U svojim srcima i molitvama, znajte, uvijek ćemo Vas pratiti s nadom, ali i molbom Ocu nebeskomu, ako je po Njegovoj volji, i predavati u zagovor sv. Josipa, da Vas jednog dana ponovo vrati nama, vašim odanim moliteljima MZ sv. Josipa župe Duha Svetoga na Jarunu.

Više o tim zadnjim, ali milosnim danima s don Danijelom, pogledajte u GALERIJI SLIKA.