Osim casule iz koje je nastala misnica (tako se danas često naziv casula koristi za misnicu), dodan je i jedan drugi dio odjeće, sasvim „nov“, koji se prije nije nosio u rimskoj tradiciji. To je bila dalmatika. Ta posebna odjeća i nije čudna ljudima jer se često za posebne prigode nosi posebna svečana odjeća. Dosta je vidjeti suce koji i danas nose toge ili diplomante koji ih nose na dan njihove promocije, a na svečanoj promociji često i dekani i rektori sveučilišta nose posebnu odjeću te dekanski ili rektorski lanac. Znači, to je ukorijenjeno duboko u čovjeku. Crkva je i dalje čvrstog stajališta da se za slavlja nosi posebna odjeća kao znak da se događa nešto drugačije, svečanije od običnih životnih situacija.

Svi koji u bogoslužju obavljaju svoju službu nose prije svega albu. Nekada se iz praktičnih razloga, za običnija slavlja, umjesto albe oblači preko crnog talara ili redovničkog habite, roketa. U našoj župi tako su obučeni odrasli ministranti. Iznad albe ili rokete đakon nosi štolu ukoso preko lijevog ramena i prsa, a prezbiteru, svećeniku, ona se stavlja oko vrata i pada niz prsa. Za misno slavlje biskup je preko toga stavljao dalmatiku, a zatim i misnicu. Danas se dalmatika izostavlja kod oblačenja biskupa pa on biva obučen samo u misnicu kao i svećenik, osim što nosi oznake biskupske službe, od kojih su najuočljiviji prsni križ, biskupski štap i mitra (posebna vrsta kape). Svećenik, dakle, ima preko albe i štole samo misnicu, a đakon nosi dalmatiku koja je danas postala tipičan đakonski liturgijski odjevni predmet kad se slavi misa. Za druge vrste bogoslužja (dijeljenje sakramenata, ukop i slično) svećenik se može zaogrnuti plaštem ili staviti samo štolu. Dok je donja odjeća uvijek bijela, gornja je u boji koja odgovara prilici ili liturgijskom vremenu.