Sama liturgija, u kojoj vjernici sudjeluju, uvijek je puna simbola. Nekada se ti simboli očituju u kretnjama i činima, a nekada i u samim predmetima. Prošle smo godine govorili o molitvama i nekim činima za vrijeme mise, a ove godine počinjemo s objašnjenjem pojmova koji su nekada bili jasni svakom vjerniku, ali kroz crkvenu liturgijsku reformu neki su se od tih pojmova jednostavno izgubili iz svakodnevne upotrebe kao nebitni i kao ostaci starih čina i običaja, a sad se pomalo vraćaju u modu. Neki od tih predmeta su i danas  prisutni, ali im je upotreba nešto izmijenjena ili se upotrebljavaju, a da vjernicima nije jasna njihova upotreba ili njihovi nazivi koji zbog povijesti najviše dolaze iz latinskog jezika, koji je dugo bio prisutan kao službeni jezik Crkve, a sveta misa i molitve održavali su se stoljećima isključivo na tom jeziku, pa čak i onda kad sami sudionici mise, različitih pobožnosti ili molitava nisu više razumjeli taj jezik, nego su kao papagaji ponavljali molitve ili nazive. Znate li možda što je to ambon, ampulice, baldahin, burza, celebrant, cingulum, ciborij, piksida, purifikatorij, lavabo, turifer, ferija, gradual, alba, dalmatika, pala, boromejka, humeral ili slične riječi? Nekada su bile uobičajene, pogotovo ministrantima koji su se u komunikaciji sa svećenicima redovito služili tim izrazima. Nisu to svi izrazi, a ima i dosta naziva molitava i čina koje treba razjasniti pa ćemo se ove godine baviti tematikom liturgijskih predmeta i čina na koje nalazimo unutar liturgije. Dobro je ponoviti neke stvari jer, kako kaže latinska poslovica: Repetitio est mater studiorum.