Liturgijska odjeća ili paramenti službena je odjeća onih koji sudjeluju u bogoslužju. U samim počecima i kod bogoslužja se nosila obična, svagdanja odjeća, no razumljivo, birala se ona svečanija, dapače, takva se odvajala isključivo za bogoslužje. Nakon što je Konstantin priznao Crkvi slobodu javnog djelovanja, svećenstvo je dobilo pravo nositi određene znakove i odjevne predmete viših staleža, tzv. insignije, kao što je štola, koja je najvažnije obilježje nositelja svete službe u liturgiji. Nose je đakoni (ukoso preko lijevog ramena i prsa) te svećenici i biskupi (oko vrata i pada niz prsa). Liturgijska odjeća, koja se krojem razlikovala od svagdanje, nastala je promjenom mode u vrijeme seobe naroda. Dok su muškarci prihvatili germansku odjeću, hlače i kratki kaput, svećenstvo je zadržalo antiknu rimsku nošnju. U njoj je osnovna donja lanena haljina (tunika), koja seže do gležnja, današnja alba (lat. albus = bijel), koja se mogla pojasom (cingulum) pritegnuti uz struk. Danas se sve češće nose albe koje se ne vežu pojasom. Na nju bi se kad bi se išlo od kuće zabacila gornja odjeća (toga), koja se mijenjala prema staležu, svrsi i modi. Svećenstvo je odabralo kišni ogrtač običnih ljudi (lat. paenula ili casula) od kojeg je nastala današnja misnica.