Societas Sancti Francisci Salesii
(SDB = Salezijanci Don Bosca)

Salezijanci su redovnička družba papinskog prava koju je u Torinu (Italija) 18. prosinca 1859. utemeljio sv. Ivan Bosco (Giovanni Bosco, 1815–1888). Dekret pohvale Svete Stolice (privremeno odobrenje) salezijanci su dobili 1864, konačno odobrenje 1869, a konačno odobrenje konstitucija 1874. Članovi družbe se nazivaju salezijancima, a bave se kršćanskim odgojem adolescenata i mladih, posebice »najsiromašnijih i napuštenih«, no njihovo apostolsko djelovanje, osobito u misijama, prošireno je na sve slojeve društva.

Don Bosco je 1854. predložio četvorici mladića, svojih prvih suradnika koje je sam odgojio u svom duhu i po svojim idealima, da osnuju družbu koja će se brinuti o siromašnoj i zapuštenoj djeci i mladeži. 18. prosinca 1859 – to je službeni datum osnutka družbe – u Don Boscovoj se sobi okupilo 17 njegovih najbližih suradnika koji su odlučili postati salezijanci. Ime su izabrali zbog privrženosti sv. Franji Saleškom, kojega su uzeli za svog zaštitnika, želeći nasljedovati njegovu blagost i dobrotu. Tako je nastala Družba sv. Franje Saleškoga (1947. usvojena je kratica SDB = Salezijanci Don Bosca).

Već od 1863. zajednica se proširila po Italiji, a 1875. zaživjela je u Francuskoj i Južnoj Americi. U godini smrti osnivača (1888) družba je imala 773 člana i 276 novaka; 57 zajednica u 10 država: Argentini, Austriji, Brazilu, Čileu, Ekvadoru, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Urugvaju, s misijskim pokrajinama u argentinskim Pampama i Patagoniji.

Članovi družbe su svećenici i laici (braća pomoćnici) s redovničkim zavjetima koji žive zajedničkim životom. Uz njih postoje i vanjski članovi tj. salezijanci suradnici (svjetovni svećenici i vjernici laici bez obveza zajedničkog života) koji svojim duhom podržavaju salezijanski program i sudjeluju u njemu, a kanonski ih je 9. svibnja 1876. priznao blaženi papa Pio IX, koji je i sam bio salezijanski suradnik.

Konstitucije Družbe sv. Franje Saleškoga obnovljene su 1922. i usklađene s novim Kodeksom kanonskog prava (proglašenim 1917), a takve su ostale na snazi do 20. općeg sabora družbe, koji je održan 1971-72. Tada dolazi do nove obnove usklađene sa zahtjevima II. vatikanskog koncila. Osim obnovljenih konstitucija, otvorenih novom duhu i znakovima vremena, 20. opći sabor je promišljao o naravi i cilju družbe, o posvećenom životu i odgoju članova te o strukturi i upravi družbe u novom vremenu: većim ovlastima Općeg sabora, boljoj koordinaciji između centralne i periferne uprave formiranjem regija i unutar njih provincijalnih konferencija. Sjedište družbe preseljeno je iz Torina u Rim.

Uz omladinske domove, osebujan tip salezijanske ustanove je oratorij gdje se radnim danima i blagdanima okuplja i druži mladež u vedrom prijateljskom i obiteljskom raspoloženju. Iz prvog oratorija u Valdoccu (Torino), koji je utemeljio sam Don Bosco, nastala je družba koja se toliko razvila da je postala prava institucija školskog odgojno-obrazovnog značaja. U njoj se stvaraju osnove zanatskih škola s radionicama za šivanje i izradu obuće (1853), knjigoveštvo (1854), drvodjelstvo (1856), tiskarstvo (1861) i mehaniku (1862), zatim, nešto kasnije, strukovne, tehničke, humanističke škole, instituti i fakulteti, pa konačno i sveučilišta.

Između 1860. i 1870. salezijanci su počeli osnivati prave zanatske škole te pisati posebna pravila koja su podrobno određivala načela njihova ustroja i rada. U prvim desetljećima nakon osnutka družbe, salezijanci se nisu željeli baviti vođenjem župa, osim nekolicine u misijama, jer je Don Bosco smatrao da je njegov oratorij »župa napuštene djece«, a on »župnik djece bez župe«. Tijekom narednih desetljeća ipak su postupno i njih preuzimali, tako da danas imaju 1044 župe i 1211 misijskih postaja, većinom u područjima srednjega ili niskoga socijalno-ekonomskog standarda. U župama najveću pozornost posvećuju kršćanskoj obuci te odgoju djece i mladih. Skrb o duhovnim i svećeničkim zvanjima je također konstanta u radu salezijanaca, pa ne čudi da su im povjeravane brojne posebne ustanove, npr. biskupijska sjemeništa, oratoriji, škole i kolegiji.

Odgoj i odgojne znanosti

Od samih početaka družbe salezijanci su veliku pozornost pridavali vlastitim centrima za odgoj i obrazovanje, a stvarali su i centre za potencijalne kandidate, novake, studente filozofije i teologije te centre za profesionalno usavršavanje braće pomoćnika. Don Boscov nasljednik don Rua osnovao je 1904. međunarodni teološki studentat u Foglizzu, kojemu je od 1923. sjedište u Torinu. Ondje je 1941. utemeljen Pedagoški institut, koji je 1956. postao Viši pedagoški institut, a 1973. prerastao u prvi Fakultet odgojnih znanosti i djeluje u sastavu Salezijanskoga papinskog sveučilišta (Pontificia Studiorum Universitas Salesiana) što ga je svojim ‘motu proprio’ Magisterium vitae ustanovio papa Pavao VI. Danas u sastavu toga sveučilišta, u Rimu, osim Fakulteta odgojnih znanosti, djeluju sljedeći fakulteti: Teološki, Filozofski, Pravni, Fakultet klasičnih jezika i kršćanske književnosti te Fakultet komunikacijskih znanosti.

Salezijanci su pokrenuli i brojne teološke institute diljem svijeta: Torino i Messina (Italija), Bangalore i Shillong (Indija), Barcelona i Madrid (Španjolska), Benediktbeuern (Njemačka), Cremisan (Izrael), Gvatemala, Manila (Filipini), Sao Paulo (Brazil); Viši institut obrazovnih znanosti u Bahíi Blanci (Argentina) te institute za filozofiju u Benediktbeuernu (Njemačka), Gvatemali, Los Tequesu (Venezuela), Nave-Brescii (Italija), Nasiku i Yercaudu (Indija), La Floridi-Santiagu (Čile).

Salezijanci rade u raznim ustanovama: vode 1044 župe, 1211 misijskih središta (župa, postaja, svetišta, javnih crkava), 1587 oratorija (svagdanjih i blagdanskih) i omladinskih centara, 1207 škola (osnovnih, srednjih, tehničkih, visokih), 592 strukovne i poljoprivredne škole, 527 konvikata i internata za srednjoškolce i studente, 272 savjetovališta za izbor zvanja, 169 odgojno-obrazovnih centara za odgoj vlastitih kandidata i članova, 774 ustanove društvenog promaknuća za ugrožene, marginalizirane, bolesne, 314 centara društvenog komuniciranja (izdavaštvo, knjižare, radio, TV i drugi mediji), 452 katehetska, pastoralna, duhovna i rekreativna centra (za osmišljavanje slobodnog vremena).

Salezijanci rade širom svijeta u najrazličitijim uvjetima i sredinama: u zabačenim kolibama prašuma i velegradskih slamova, u krajnjoj bijedi među afričkom sirotinjom, s nepismenom djecom i neizlječivim bolesnicima, pod teškim teretom društvene nepravde i nepodnošljivog pritiska neprijateljskih režima u nekim muslimanskim zemljama i totalitarnim komunističkim režimima Kine, Vijetnama i Dalekog istoka, u zemljama neosjetljivog divljeg kapitalizma »raskršćanjenog« Zapada.

Nemjerljiv je doprinos salezijanaca na kulturnom, odgojnom-obrazovnom, znanstvenom, humanitarnom, socijalnom i društveno-političkom području, u skrbi za najugroženije, u zaštiti čovjekova dostojanstva i ljudskih prava, u promicanju društvene pravde, poboljšanju ekonomskih i proizvodnih odnosa i materijalnog blagostanja.

Ukupan broj salezijanaca (2008) je 16234; od toga 15632 redovnika, 118 biskupa, kardinala i crkvenih velikodostojnika, 484 novaka. Salezijanci imaju 2030 kuća, djeluju na svim kontinentima, u 129 zemalja organizirani u 96 provincija, u 8 svjetskih regija.

Osim salezijanaca, u Don Boscovu duhu djeluju i druge grane u okviru Salezijanske obitelji. Sam Don Bosco je osnovao četiri:

  1. Družbu Sv. Franje Saleškoga (SDB)
  2. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice (KMP, zajedno s Marijom Mazzarello) koja posebnu skrb posvećuje odgoju i obrazovanju ženske mladeži
  3. Udruženje salezijanskih suradnika (USS), “vanjskih salezijanaca“ koji u vlastitoj društveno-kulturnoj, profesionalnoj, obiteljskoj i životnoj sredini žive i rade u salezijanskom duhu (Salezijanci suradnici)
  4. Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice (ADMA) koje molitvom i radom prati i pomaže salezijansko djelo.

Iz Don Boscovih škola niklo je i Udruženje Don Boscovih bivših učenika (DBBU) koji su dio Salezijanske obitelji zbog primljena odgoja, a to svjedoče i drugima prenose. Unutar Salezijanske obitelji tijekom povijesti je nastalo još 27  službeno priznatih grana, a isto toliko ih čeka službeno priznanje.

Salezijanci suradnici imaju 26615 članova i 1339 centara. Don Boscovi bivši učenici imaju 97357 članova i 532 centra, a brojne su i druge grane Salezijanske obitelji. Sve one žive u različitim društveno-kulturnim uvjetima i rade u raznim institucijama za dobrobit djece i mladih te siromašnih i ugroženih društvenih slojeva.