SALEZIJANSKA DUHOVNOST

Salezijansku duhovnost označava mladenački dinamizam, apostolski polet, ljubav prema Bogu  i bližnjemu. Puna je optimizma, vedrine, čovječnosti, strpljivog vodstva mladih na njihovim životnim putovima. Krasi je ljubav oca, brata i prijatelja sposobna stvarati ozračje povjerenja među mladima tako da osjete da su prihvaćeni, voljeni, sigurni i maksimalno podržani u svom traganju za srećom i smislom života.

PREVENTIVNI SUSTAV

Preventivni sustav je najuzvišeniji izraz salezijanske pedagogije i duhovnosti. To je najbolje sažeo papa Ivan Pavao II u svom pismu »Juvenum Patris« (JP, 1988) u kojem Don Bosca proglašava »ocem i učiteljem mladeži«. Preventivni sustav »predstavlja srž Don Boscove odgojne mudrosti i tvori onu proročku poruku koju je on ostavio svojima i cijeloj Crkvi, privlačeći pažnju i priznanje brojnih odgojitelja i učenjaka pedagogije.

Izraz ‘preventivni’, koji Don Bosco upotrebljava, treba uzeti ne toliko u strogo lingvističkom značenju koliko u bogatstvu tipičnih oznaka svečeva odgojnog umijeća. Treba prije svega naglasiti volju za predusretanjem nastanka loših iskustava koja bi mogla izložiti pogibelji mladiće ili ih obvezati na duge i mučne napore oko ispravljanja loših postupaka. Ali u izrazu su također sadržane, življene posebnom snagom, duboke intuicije, precizna opredjeljenja i metodološka mjerila kao: umijeće odgajanja u pozitivnom predlažući dobro u prikladnim i zanimljivim iskustvima, privlačnim zbog njihove plemenitosti i ljepote; umijeće koje čini da mladi rastu ‘iznutra’, naglašavajući unutarnju slobodu, boreći se protiv izvanjskih ograničenja i formalizama; umijeće pridobivanja srdaca mladih da bi ih se s radošću i zadovoljstvom oduševilo za dobro ispravljajući zastranjenja i pripremajući ih za budućnost solidnim odgojem karaktera. Ova poruka, naravno, pretpostavlja da u odgojitelju postoji uvjerenje kako u svakom mladom čovjeku, koliko god on bio na rubu ili stranputici, postoje snage dobra koje, ako se prikladno potaknu, mogu odlučivati o izboru vjere i poštenja.« (JP 8)

RAZUM, VJERA I LJUBAZNOST

Za Don Bosca je odgajati pretpostavljalo poseban stav odgojitelja i niz postupaka utemeljenih na uvjerenjima koja proizlaze iz slavnog tročlanog sustava: razuma, vjere i ljubaznosti.

Izraz »razum« naglašava, prema autentičnom nazoru kršćanskoga humanizma, vrijednost osobe, svijesti, ljudske naravi, kulture, rada, društvenog života, odnosno onoga širokog kruga vrijednosti koji je nužna baština čovjeka u njegovu obiteljskom civilnom i političkom životu. Valja ustanoviti da već više od sto godina Don Bosco pridaje veliku važnost ljudskoj osobi i njezinoj povijesnoj uvjetovanosti, njezinoj slobodi, pripremi za život i za zanimanje, za preuzimanje građanske odgovornosti u ozračju radosti i velikodušnog zalaganja za bližnjega. On je ove ciljeve izrazio snažnim i jedinstvenim riječima: ‘radost’, ‘učenje’, ‘pobožnost’, ‘mudrost’, ‘rad’, ‘čovječnost’. Don Boscov odgojni ideal obilježen je umjerenošću i realizmom. U njegovu pedagoškom predlošku postoji veoma uspjelo jedinstvo između trajnosti bitnoga i prolaznosti povijesnoga, između tradicionalnoga i novoga. Svetac predlaže mladima jednostavan, a istodobno zahtjevan program sažet u sretan i privlačan obrazac: pošten građanin, jer je dobar kršćanin. (usp. JP 10)

Drugi izraz »vjera« označava da je don Boscova pedagogija bitno transcendentna, ukoliko je zadnji odgojni cilj koji on stavlja preda se odgoj vjernika. Za njega odgojen i zreo čovjek jest građanin vjernik koji u središte svog života stavlja ideal novoga čovjeka proglašena po Isusu Kristu i koji je odvažan svjedok vlastitih religioznih uvjerenja. Nije riječ o nekoj spekulativnoj i apstraktnoj religiji, nego o živoj vjeri, ukorijenjenoj u stvarnost, satkanoj od prisutnosti i zajedništva, osluškivanja i poučljivosti milosti. Kao što je volio reći, ‘stupovi odgojne zgrade’ su euharistija, pomirenje, pobožnost prema Mariji, ljubav prema Crkvi i njezinim pastirima. Njegov odgoj su molitva, liturgija, sakramentalni život, duhovno vodstvo: za neke odgovor na poziv posebnog posvećenja, za sve perspektiva i postizanje svetosti. (usp. JP 11)

Konačno, »ljubaznost« kao poveznica razuma i vjere i njihova praktična primjena. Riječ je o svagdanjem stavu koji nije jednostavna ljudska ljubav niti samo nadnaravna ljubav. Ona je mnogo složenija, a uključuje raspoloživost, zdrave kriterije i uzorno ponašanje. Ljubaznost se izražava putem zalaganja odgojitelja kao osobe potpuno predane dobru odgajanika, koja je stalno među njima, spremna prihvatiti žrtve i napore da bi ispunila svoje poslanje. Sve to zahtijeva istinsku predanost mladima, duboku simpatiju i sposobnost za dijalog. Tipična je i veoma dojmljiva izreka: »Ovdje s vama dobro se osjećam; doista, moj je život biti s vama.« Sretnom intuicijom izražava: ono što je važno jest da »mladi ne samo budu voljeni nego da oni sami osjete da su voljeni«. U takvoj perspektivi osobni odnosi su posebno vrijedni. Don Bosco voli rabiti izraz »familijarnost« da bi označio ispravan odnos između odgojitelja i mladih. Dugo iskustvo ga je uvjerilo da se bez nje ne može iskazati ljubav, a bez takva iskazivanja ne može nastati ono povjerenje koje je neophodni uvjet za uspjeh odgojne akcije. Skup ciljeva za kojima se teži, program i metodološka usmjerenja postaju zbiljski i djelotvorni, ako su opečaćeni iskrenim »obiteljskim duhom«, tj. ako su življeni u vedrim, radosnim, poticajnim sredinama.

IZGRADNJA OSOBNOSTI

U tu svrhu neka bude barem spomenut široki prostor i dostojanstvo koje je Don Bosco pridavao rekreaciji, športu, glazbi, kazalištu ili – kako je on volio reći – dvorištu. Upravo tu, u spontanosti i radosti odnosa, pronicljivi odgojitelj pronalazi načine interveniranja, jednako blage u izrazu i djelotvorne u trajnosti i ozračju u kojem se ostvaruju. Susret, da bi bio odgojan, traži stalan i dubok interes koji vodi do osobnoga poznavanja pojedinca i ujedno je odrednica onoga kulturnog stanja koje im je zajedničko. Riječ je o razboritoj i ljubaznoj pažnji prema željama, prosudbama, ograničenjima, životnim situacijama, društvenim modelima, težnjama, zahtjevima, kolektivnim prijedlozima. Radi se o shvaćanju prijeke potrebe za odgojem savjesti, obiteljskom, društvenom i političkom osjećaju, dozrijevanju u ljubavi i kršćanskom poimanju spolnosti, kritičkoj sposobnosti i ispravnoj poučljivosti tijekom razvojne dobi i mentaliteta, imajući uvijek jasnu svijest da mladost nije samo prijelazno razdoblje, već stvarno vrijeme milosti za izgradnju osobnosti. (JP 12)

Poemu odgojne ljubavi i credo svoga života, vjerovanja, opredjeljenja i djelovanja, Don Bosco je izrazio riječima upućenim svojim mladićima: »Znajte da se ja potpuno posvećujem vama, danju i noću, jutrom i večeri, u svakom trenutku. Ništa drugo ne tražim nego da vam priskrbim moralnu, intelektualnu i fizičku korist. Ja za vas učim, za vas radim, za vas živim i za vas sam spreman dati i svoj život« (JP 14). »Odgoj je stvar srca i treba samo da Bog uđe u srce mladih ne samo kroz crkvena vrata nego i kroz vrata škole i radionice.« Odgoj i evangelizacija, dobar kršćanin i pošten građanin, ljudska i kršćanska dimenzija, usklađene i razvijene do punine kršćanske zrelosti, eto to je Don Boscov preventivni sustav, toliko jednostavan i djelotvoran u Don Boscovu i toliko potreban našem vremenu.

Salezijanska duhovnost je specifičan salezijanski stil mišljenja i osjećanja, života i djelovanja u ostvarivanju karizme i poslanja po uzoru na utemeljitelja kojega je u ostvarivanju njegova izvornog djela u Crkvi vodio Duh Sveti. Ta se duhovnost dinamično razvijala u prostoru i vremenu kao zdrava salezijanska predaja s jedinstvenim i temeljnim vrijednostima koje su mjerilo izvornosti i vjernosti početnom nadahnuću. Srce salezijanske duhovnosti je djelotvorna pastoralna ljubav. Ona se sastoji od ljubavi prema Bogu i ljubavi prema siromašnoj i opasnostima izloženoj mladeži. U ljubavi prema Bogu središnje mjesto zauzima iskustvo Božjega očinstva koje se njeguje u molitvi, dijalogu sa živim Kristom, osjećaju Božje blizine, pozornosti na poticaje Duha Svetoga, kontemplaciji iz koje se kao milošću zahvaćen apostol odlazi u akciju. Salezijansku duhovnost određuje izvanredna ljubav prema mladima kojima su nadahnuti nositelji Božje ljubavi prvenstveno poslani. Salezijanci su srdačni, susretljivi, spremni učiniti prvi korak prema naslovnicima, prihvaćati ih u dobroti, poštivati, voditi Kristu i životnoj punini. Njihova duhovnost puna je optimizma, vedrine, čovječnosti, strpljivog vodstva mladih na njihovim životnim putovima tako da u njima mogu prepoznati ljubav oca, brata i prijatelja sposobna stvarati ozračje ljubaznosti i povjerenja. Ona je plod dubokog unutarnjeg života i genijalne pedagoške prakse. U takvoj duhovnosti mladi se osjećaju prihvaćeni, voljeni, sigurni i maksimalno podržani u svom traganju za srećom i smislom života.

SALEZIJANSKA SVETOST

Salezijanska svetost je ipak najdragocjeniji dar Salezijanske obitelji Crkvi.

Biti svet prema salezijanskoj duhovnosti znači:

• Otkriti Božji plan o vlastitom životu i hrabro ga slijediti

• Postati netko i nešto

• Svoj život velikodušno utrošiti Bogu na slavu i dobro bližnjih

• Biti vedar i savjesno vršiti svoje svakodnevne dužnosti