Nevjerojatan je čovjekov strah za sebe samoga, za vlastitu egzistenciju, za svoje potrebe. On ga motivira da se pokrene, da preživi, da se grčevito bori, ako treba i do srži nebi li sam sebe očuvao od bilo kakve ugroze. No, čuli smo, možda i više puta, kako je borba protiv sebe samoga najveća borba. Kako se predati? Ili, još bolje rečeno, ako se već treba predati, komu se predati? Upravo ova, rekao bih, filozofsko-egzistencijalna pitanja otvaraju temu duhovne obnove pod nazivom Zakon grijeha i milosti, a odgovori koje je don Mihovil Kurkut, predvoditelj ove obnove, nastojao prenijeti u srca raznovrsnog pučanstva koje je toga dana bilo prisutno, zapravo su zaključak, odnosno poruka te teme.

Nakon svete mise koja je započela u 19 sati, slijedio je nagovor na početku kojega je don Mihovil za primjer uzeo sv. Filipa Nerija i njegovu pomalo neobičnu izreku kojom tvrdi da je proždrljivost suprotna strahu Božjemu. U sličnom tonu, kao orijentir za prenošenje poruke, uzima svoga nećaka, malo dijete, potrebito i nemoćno, ali silno „sebično” kada je u pitanju uzimanje, nauštrb davanja. Pomalo neobično, ali to dijete smo ustvari svi mi. Bog nas vidi kao svoju djecu, jednako tako nas ljubi i spreman je dati sve, dati sebe. Da bismo bili svjesni toga, neizostavan je već spomenuti jedan od darova Duha Svetoga, a to je strah Božji. Njegov nedostatak tjera nas u infantilnu, nezrelu proždrljivost sličnu djetetu koje traži hranu kada je gladno. Tada u konzumerizmu suvremenoga doba nailazimo na raznovrsnost izbora pa se nerijetko upuštamo u konzumaciju grijeha koji nam obećava tako puno, a ne daje ništa. Taj nedostatak nam, također, onemogućuje da otvorimo svoje srce i, kako kaže don Mihovil, živimo u ljubavi, po ljubavi, od ljubavi.

Drugi kamen spoticaja za nas katolike bio bi: vjera vlastitom grijehu veća nego li vjera u Božju milost. Don Mihovil pomalo osebujno pronalazi naziv za poborništvo takvoj vjeri nazivajući „sado-mazo katolicima” sve nas koji upadnemo u takvu zamku. Tako naše patnje postaju veće od beskrajno velikog Boga i sve se vrti oko grijeha, patnje, samokažnjavanja, samouskraćivanja… Na taj način gradimo pogrešnu sliku Boga koji kažnjava, koji diže ruke od nas i koji nas traži da zavrijedimo Njegovu ljubav. Ali to nije naša vjera. Mi si moramo svaki dan iznova posvjestiti da je naš Bog ljubav i da nas je iz ljubavi stvorio da budemo ispunjeni radošću, a ne malaksali od grijeha. Vođeni tom sviješću, don Mihovil nam prenosi, kako kaže, najvažniju stvar u životu: „Najvažnija životna stvar je znati tko te voli.” Jedino tom spoznajom, poput sv. Pavla možemo zaključiti kako nam je doista potrebna jedino Božja milost, unatoč našim patnjama i slabostima. I ne samo to, Božja milost toliko je silna da nam On u svojoj providnosti dopušta grijeh jer će možda baš taj grijeh biti vrata njegova milosrđa.

Konačno, za svaki viši cilj kojim težimo, hrabrost je važna komponenta. Ona je vrlina svakog katolika. Biti hrabar, govoreći u ovom kontekstu, znači uvidjeti svoju slabost i priznajući svoju slabost predati se Gospodinu te otvoriti vrata svoga srca iznutra jer, kako kaže don Mihovil, ona se samo iznutra otvaraju. Stoga nas don Mihovil ohrabruje i iznosi četiri nužna segmenta koja nas zadržavaju u Božjoj ljubavi, a to su; vjera, molitva kao oružje, oprost kao lijek i osluškivanje Gospodina. Sve dotada izrečeno, a odnoseći se poglavito na one dvije ključne riječi koje stoje u naslovu teme, vjernici su mogli i osobno iskusiti u završnom dijelu ove duhovne obnove klanjajući se Presvetom Oltarskom Sakramentu, klanjajući se onom koji naše grijehe uzima na sebe, a zauzvrat daje milost.

Autor: Roko Hajdić

Foto: Nova Eva

GALERIJA SLIKA