Teško je u nekoliko rečenica sažeti iskustvo ovakvog događaja, ubaciti ih u kakav okvir. Jer ova priča zaista izlazi iz svih okvira. Prilično je nezahvalno nešto izdvojiti. Nemoguće je sažeti tijek događanja koji su se zbivali. Jer ova priča ima svoju „vanjsku i unutarnju pozornicu“, jednu vidljivu svima i drugu skrivenu u dubini naših srdaca. Kako uskladiti hladnu glavu i vruće srce? Potrebno nam je i jedno i drugo kako bismo otkrili pravo značenje ovogodišnje Ultra evangelizacije svakomu od nas.

Svatko ima svoj pogled, svoje naočale kojima gleda na proživljeno, i na ono što nas tek čeka. To je bilo jasno u svakom razgovoru, kako s „našima“, tako i s „njihovima“. Podjela toliko daleko od istine. Možda očekuješ na takvim mjestima loše i opasne ljude, ali zapravo upoznaš sebi slične, s istim pitanjima i čežnjama. Svi smo posebni, ali na istom putu, s istim nadama i željama. Žedni smo: iskrenosti, istine, poštovanja, suosjećanja, ljubavi. Nije li lijepo u razgovoru s osobom s drugog kraja svijeta spoznati zajedničke hobije i interese, te podijeliti prisne trenutke svoga života? Usmjeriti se na zajedničko, a ne različito, iznimna je krjepost koja približava jedno srce drugome.

Predivno je bilo slušati svaku večer pri povratku u naš privremeni dom mnoga svjedočanstva obojena entuzijazmom i pozitivom. Vjerujem da se svatko od nas, u svojoj nutrini, tada zapitao: „Kako je to moguće?“ Pitanje koje nas je stalno pratilo u tišini, polagano nam otkrivajući dijelove odgovora. Dan po dan.

Zajedništvo i molitva – mislim da je to odgovor na naše pitanje. Jednostavan, a dubok. Shvatljiv, a nedokučiv. Poput nevidljivih niti kojima smo bili povezani međusobno i povezani s Bogom. Jedna djevojka je nakon prvog dana rekla da joj je nevjerojatno da smo svi tako brzo kliknuli jedni s drugima. Drago mi je što smo stekli isti dojam. Živjeli smo zajedništvo jedni s drugima. Zajedništvo s Kristom. Te dvije dimenzije međusobno su se ispreplitale i izlijevale na svaku osobu koju smo sreli tih splitskih večeri. Ne smijem ispustiti u tom kontekstu naše igrače iz sjene koji nisu uživali svjetla pozornice, ali su nas molitvama pratili tjednima i mjesecima. Naš voditelj nam je jedanput rekao da nikad ne bi otišao na Ultru da čitava vojska vjernika i molitvenih zajednica ne moli za nas i naše poslanje. To mi je u prvi mah zvučalo pomalo fanatično i napuhano, ali shvatio sam da nije mogao reći ništa točnije. „Naša“ i „njihova“ srca kao da su bila pripremljena za svaki naš zajednički susret. Natopljena milošću odozgo. Toliki plodovi u jednom tako riskantnom poduhvatu, kao što je ulična evangelizacija, nisu mogući bez nadnaravnoga blagoslova s visina.

Bilo je mnogo prekrasnih razgovora i molitvenih trenutaka o kojima bih mogao pisati. Možda me najviše oduševio susret s mladićem koji je nosio narukvicu Jesus loves you koju je dobio od nekoga od nas, na Ultri prije dvije godine! To mi je bio znak da ono što činimo doista ima smisla. Mladima su oči bile pune suza, grlili su nas, ljubili, iako ne mislimo da smo učinili nešto veliko. Ganule su ih jednostavne riječi iz srca i duše koje su nam spontano dolazile dok smo molili za njih. Ma to što smo im besplatno dijelili vodu koja je inače koštala tridesetak kuna na službenim štandovima dovoljan je čin ljubavi koji ih je mogao potaknuti na razmišljanje… Važna im je bila i naša otvorenost i druželjubivost, nenapadnost i razumijevanje: normalne ljudske osobine. Ništa spektakularno. Tko zna iz kakvih sredina dolaze, i najmanje djelo milosrđa drugoj osobi može biti iskustvo živoga Boga.

Vidjeli su normalne mlade ljude koji se znaju zabavljati i plesati kao i oni sami, ali mlade ljude koji žive za više vrjednote. Koji ne osuđuju, nego prihvaćaju. Koji ne pametuju, nego slušaju. Koji ne uzimaju, nego dijele. Mislim da ih je to oduševilo. Ipak, moram priznati – i oni su oduševili mene. Kad bismo ih pitali za molitvenu nakanu, većinom bi izrazili želju da molimo za njihove bližnje, njihove obitelji, a ne za njih same. A mogli su i ne bi naravno bilo pogrešno, pogotovo jer sigurno imaju mnogo toga na srcu…

Ne smijemo zaboraviti da smo mi bili tek prst koji pokazuje prema Bogu. Tek olovka kojom naš Gospodin piše. Naš logo savršeno pokazuje naše poslanje – magarac koji nosi križ. Koji nosi Isusa.

Autor: Marino Pleić

Foto: Roko Špoljar/Euangelion

GALERIJA SLIKA