Hodočašću se odazvalo 34 hodočasnika. Kroz 60-ak kilometara za Ljubav i Domovinu zastajali smo i meditirati o muci i Raspetoj Ljubavi pored 14 crkava, kapelica ili križeva krajputaša, a 15. postaja je na odredištu u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu.

Sveti Josip zaštitnik je naše Domovine već 332 godine i zaštitnik naše Molitvene zajednice već 12 godina pa smo mu nosili svoje molitve, nakane, zahvale, kako naše osobne, tako i za sve naše, posebno za našu Domovinu i naše mlade kako bi u Domovini pronašli radno mjesto i zasnovali brak blagoslovljen sakramentom ženidbe i imali svoj dom ispunjen ljubavlju i djecom; za naše svećenike, bogoslove te nova duhovna zvanja. za sve koji su se preporučili u naše molitve; za sve za koje smo obećali moliti i za one koji nas prate svojim molitvama. Evo dva svjedočenja s tog milosnog četvrtog hoda:

1. dan hoda sv. Josipu iz Svete Mati Slobode sa 1. postajom križnog puta u crkvi Sveta Mati Slobode do 10. postaje u crkvi sv. Nikole u Jastrebarskom

 

Već četiri godine pratim preko Viber grupe hodočasnike MZ Svetog Josipa, koji hodajući dva dana dolaze u Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovac. Divila sam se hodočasnicima i poželjela ići s njima. Ove godine sam skupila hrabrost i prijavila se. Već sljedeći dan me počela boliti noga. Bilo je to par tjedana prije hoda i mislila sam „proći će, nisam se ozlijedila, nije to ništa”, ali bol nije prolazila. Požalila sam se Mariji, Marijani, Ani, a one su mi sve rekle da su i one imale slične probleme, da je to kušnja i neka ne odustajem. Rekla sam sama sebi da neću u startu odmah odustati, idem pa ako ne budem mogla, zvat ću muža da me vrati nazad. Vremenska prognoza nam isto nije išla na ruku, bili su predviđeni pljuskovi.

 

U subotu, 1. lipnja u 6:30 okupili smo se i spremili stvari u vozilo logistike, bili na misi u 7 sati, a poslije mise smo u crkvi izmolili 1. postaju križnog puta, a nakon toga nas je naš župnik don Danijel blagoslovio i skupa s našim duhovnikom don Štefom nakon zajedničkog fotografiranja ispratio na put. Činilo se da će biti lijep dan, krenuli smo nas 21 ispred crkve Svete Mati Slobode put Španskog. Nisam razmišljala o svojoj nozi i nije me niti boljela. Ponijela sam štapove za nordijsko hodanje, nisam znala kako se s njima hoda, ali ubrzo su me dragi prijatelji naučili. Bila sam sretna. Naša draga Ana sve je pomno isplanirala i vodila, pomagali su joj redari koje je zadužila.

 

Ubrzo smo stigli do crkve Gospe Žalosne – Špansko gdje smo kratko stali i izmolili 2. postaju križnog puta, a nakon toga za čas smo došli do crkve u Stenjevcu – Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ušli smo u crkvu te izmolili 3. postaju križnog puta, a svećenik nas je obilno blagoslovio i poželio nam sretno i blagoslovno hodočašće. Nakon toga počeli smo moliti krunice, sve redom. Svaku deseticu je netko predvodio na mikrofon da ga svi čujemo. Između krunica naša draga Marija predvodila je pjesme, tako da su se ulicama uz krunice orile Marijanske i Josipove pjesme. Sljedeće postaje križnog puta bile su ispred raspela, kapelica ili crkvi. Dok smo molili, znali su nam se priključiti i prolaznici koji su bili ozareni našom vjerom i molitvom.

Prvi veći odmor bio nam je na kavi u kafiću, a drugi u Kerestincu kod obitelji Samaržija, gdje smo se okrijepili, odmorili i nastavili dalje uz devetnicu Duhu Svetomu, krunice i pjesmu. Dalje je put bio uglavnom uz cestu, ljudi iz auta su nas pozdravljali, blendali, mahali, a i mi njima. Zastava svetoga Josipa uglavnom je bila na čelu tako da se moglo vidjeti tko smo. Ovaj dio puta do Desinca mi se učinio jako dug i počeli su me boljeti mišići, ali i većinu drugih tako da smo pili Andol 300, magnezij, brufen i nekako izdržali.

 

U Desincu smo posjetili crkvu sv. Florijana, a ubrzo preko puta nas je dočekala gđa Marija Volarić s mužem na svom imanju uz prepun stol pića i štrudli. Sjedili smo, krijepili se i uživali znajući da smo pred ulazak u Jasku. Okrijepljeni smo krenuli na još taj mali dio puta pjevajući prema crkvi svetog Nikole. Crkva je u prekrasnom okruženju zelenila, stigao je i naš Bruno, logistička pomoć sa stvarima koje smo odnijeli u dvoranu gdje ćemo spavati. Vratili smo se dolje pod sjenicu i večerali pileći paprikaš koji je spremila gđa iz Volavja. Vrhunac večeri bio je iznenađujući posjet naših duhovnika don Danijela i don Štefa koji su nam se pridružili za stolom. Tako umorni nismo mogli, a ne nasmijati se vicevima don Stjepana, a posjetio nas je i kapelan crkve Sv Nikole, mladi svećenik, koji je upravo došao s hodočašća sa župljanima.

 

Nakon odlaska naših dragih svećenika uputili smo se u župnu dvoranu i uvukli svatko u svoju vreću za spavanje i usnuli. Dok smo spavali, pala je kiša, a mi smo cijeli dan prošli samo poškropljeni svetom vodom u crkvi u Stenjevcu. Bogu hvala za prekrasan dan, a znam da će biti nagrađen milostima za koje smo žarko molili i u znoju hodili.

 

Drugi dan u 7 ujutro u Jastrebarskom pridružilo nam se još 13 hodočasnika, medu kojima je bila i Antonija Koludrović, koja ce posvjedočiti o drugom danu hoda.

 

Još bih samo pridodala da me noga više ne boli, a bol je prije hodočašća zaista bila velika pri hodu da sam čak šepala i mislila ići na hitnu. Sad zaključujem da je to bila zaista kušnja i napast koja me htjela odgovoriti od hoda.

 

Hvala dragom Bogu koji mi je pomogao da ne odustanem u startu.

Moli za nas sv. Josipe i naša Majko Marijo Pomoćnice kršćana.

Evica Martinović

2. dan hoda sv. Josipu do 15. postaje križnog puta u Nacionalnom svetištu u Karlovcu

 

Dana 01.06. krenuli su hodočasnici Mz sv. Josipa, u organizaciji gđe Ane i Marije na 4. zavjetni hod sv. Josipu prema Karlovcu, Nacionalnom svetištu. Toga dana ne mogu, a da se ne prisjetim mojih trpljenja koje sam prošla lani u prosincu kad sam s velikim bolovima u kralježnici, oduzete lijeve noge, čekala u bolnici operaciju. Bila sam tužna jer mi je kroz glavu prolazila misao da ove godine neću moći na hod sv. Josipu u Karlovac. Po zagovoru sv. Josipa, operacija je izbjegnuta. Na nogu sam mogla opet stati uz pomoć štake i opet sam prohodala o čemu sam napisala svjedočanstvo koje je objavljeno u Glasniku svetog Josipa u travnju ove godine. Bila sam presretna da mi se stanje popravilo. Napravivši MR kralježnice pitam liječnika bi li ja, s obzirom na poboljšanje, smjela ići na hodočašče u Karlovac. Njegov strogi pogled, pun čuđenja i oštre riječi „ja se nadam da se vi šalite”, dale su mi odgovor na sva pitanja. Nisam dalje ništa rekla. U tom istom trenutku, u dubini duše i srca ohrabrena Duhom Svetim, ja sam odlučila: „Ja idem na hodočašće, a sv. Josip će me pratiti.” U tom trenutku odluke, osjećala sam veliko olakšanje.

Tjedan dana prije nego što sam trebala krenuti, počeli su ponovno jači bolovi u nozi i kralježnici, ali nisam odustajala, odlučivši krenuti s pola puta i pridružiti se hodočasnicima drugog dana hoda u Jastrebarskom.

Prvog dana hodočašća, u subotu, 01.06. nakon sv. mise i blagoslova našeg župnika don Danijela ispratila sam sve svoje drage hodočasnike, molitvom i blagoslovom, suznih očiju što ne mogu od početka biti s njima. Cijeli taj dan pratila sam ih preko slika s njihovog hoda u Viber molitvenoj grupi. S velikim nestrpljenjem dočekala sam nedjelju, 02.06. kad i ja krećem na hodočašće na koje sam silno željela poći. Opskrbljena tabletama protiv bolova, pojasom za kralježnicu, flasterima i štapovima za nordijsko hodanje, prije 7 sati smo stigli u Jastrebarsko gdje su nas s veseljem dočekali hodočasnici. Pridružilo nam se još desetak dragih ljudi tako da nas je bilo ukupno 34. Razveselilo me što sam vidjela drage osobe s kojima sam i lani išla na hod sv. Josipu.

Krenuli smo kao jedna velika obitelj u 7h s pjesmom i molitvom.

Pratio nas je Božji blagoslov i lijepo vrijeme. Sunce se skrivalo iza oblaka tako da nije bilo vruće. Hodajući smo pjevali pjesme u čast sv. Josipu, molili Gospinu krunicu, krunicu Duhu Svetomu i Božjem milosrđu. Uz kraća odmaranja i osvježenje, zaustavljali smo se ispred kapelica gdje smo molili postaje Križnog puta. Posljednja postaja je bila hod u tišini. Hodajući uronjeni u razmatranje Isusove, ali i svoje muke, kao i nakane, molitve koje smo nosilli u svojim srcima da predamo našem zaštitniku sv. Josipu uz molitvu za utjehu. Šutnjom smo suosjećali i s mukom Križnog puta koji je prošao naš Spasitelj i Otkupitelj. Nakon toga, nastavilo se pjevanje, molitva, veselje i napokon žuta tabla s natpisom Karlovac!!! Svi smo se razveselili što smo stigli nadomak našem cilju i svetom hodu. Radosno slikanje ispred table, ohrabreni Duhom Svetim, nastavili smo dalje prema Dubovcu gdje se nalazi Svetište.

Odjeveni majicama s likom sv. Josipa kao i njegovom zastavom na čelu hodočasničke povorke, radosna i ushićena srca te s pjesmom na usnama, ulazimo u dvorište svetišta. Dočekao nas je gromoglasan sklad i pozdrav crkvenih zvona i nasmješen i razdragan mons. Antun Sente. S radošću, obilno škropeći, blagoslivljao nas je, dok smo mi ponosno, dostojanstveno, ali poniznih i radosnih srcdaca koja su nam ubrzano kucala, i ozarenim licima ulazili kroz vrata Josipova svetišta prema njegovom kipu, pjevajući „Zdravo budi sveti Josipe”, sretni što smo nakon dva dana hoda napokon došli k njemu. Obilazali smo ga u šutnji i molitvi, poneki i klečeći, paleći svijeće i predavajući mu naše molitve i zahvale. Obilazili smo klečeći i zahvaljivajući, a posebno ja što sam bez teškoća i bolova uspjela doći k njemu. Zahvaljivali smo, vjerujem svi za svoje obitelji, sve hodočasnike i za našu dragu Mariju, voditeljicu naše molitvene zajednice, i za našu dragu Anu Šarić koja nam je to organizirala, kao i za sve koji su im pomagali na predivnoj organizaciji.

Nakon molitve krenuli smo u dvoranu na ručak uz veselo druženje.

U 18 sati smo se ponovo sastali u crkvi gdje je započela pobožnost molitve krunice sv. Josipu koju su predmolili naši hodočasnici, kao i misna čitanja u euharistijskom slavlju koje je započeo mons. Sente u 18.30h pozdravivši sve hodočasnike. Zahvalio se na dvodnevnom hodočašću, ohrabrio da ustrajemo u ovom svetom hodu i preporučio nas našem velikom zagovorniku na nebu, našem zaštitniku, sv. Josipu.

Nakon sv. mise vratili smo se u dvoranu po prtljagu i organizirano autima krenuli doma prema Zagrebu, sretno, blagoslovljeno i duhovno ispunjeno.

Oko 21 sat sam stigla kući. Sjela sam na stolicu u čudu i nevjerici spoznajom da je ovo prvi dan nakon šest mjeseci da ja nisam popila ni jednu tabletu protiv bolova jer me ništa nije bolilo, a inače popijem po tri tablete protiv bolova. Niti me kralježnica boljela, niti noge. Ništa. Nisam dobila ni jedan žulj. Ovo je prvi veći napor nakon bolnice, a mene ništa ne boli!!!!

Otišla sam pred sliku sv. Josipa, kleknula i dobila provalu plača kao da je iz mene izlazila sva bol trpljenja koje sam podnijela zadnjih šest mjeseci. Osjetila sam utjehu u duši i veliku milost sv. JOSIPA!!! Pobjedila sam u svojoj velikoj želji da idem na hodočašće! Uspjela sam!

Odmah sam počela razmišljati da i druge godine ponovim ovaj nezaboravni događaj.

Znam da će mi moj zagovornik u tome pomoći, kao i svima onima koji srcem požele njega hodočašćem proslavljati.

Uspjela sam dokazati i sebi i drugima koji su me upozoravali na štetnost dugog hodanja za moje zdravlje, da se snagom vjere u Boga i snagom volje može sve, pa i onda kad to izgleda nemoguće. Bog određuje naše putove i što sve možemo. ako mu se predamo u vjeri i molitvi. Samo ga s vjerom i pouzdanjem treba slijediti i osluškivati.’

Hvaljen i slavljen do vijeka bio Isus, Marija i sv. Josip, naš moćni zaštitnik i zagovornik!

Antonija Koludrović

GALERIJA SLIKA