Ovdje u Mati na drugom kraju svijeta mogu pogledati u svoj prijašnji život, uvidjeti mnoge stvari koje sada činim prvo s čuđenjem, a onda polako ulaze u rutinu života, i s nadom i zebnjom u srcu moliti Boga da učini od mene Svoje stvorenje!“

2.11.2018.

Djelić je to iz dnevnika kojeg sam svakodnevno vodila u misijama u Meksiku, regiji Oaxaca u malom seocu imenom Matagallinas, gdje sam provela četiri mjeseca. Tamo smo se uputile prijateljice Ivana, Lucija i ja, jedne od osnivačica misijske grupe ‘Misije – već jesmo’, kako bismo bile asistentice u salezijanskom internatu Laura Vicuña odgovorne za 35 djevojčica Indijanki od 12 do 15 godina.

Barem smo mislile da ćemo biti asistentice, ali bile smo puno više i puno manje od toga. Manje jer me pogodio prvotni šok vlastitog sebeljublja. Htjela sam činiti velike stvari, unijeti promjene, organizirati događaje, voditi igre. Ipak, dočekali su me vlastiti neuspjesi u animiranju igara i radionica, nemogućnost izricanja misli zbog slabog španjolskog kojim nisam dovoljno ovladala (sapunice ipak nisu bile od prevelike koristi), djevojčice koje, koliko god preslatke bile, i dalje su adolescentice koje su na nama iskušavale svoje granice. Morala sam vrlo brzo redefinirati misao o svom poslanju tamo, ogoliti sebe, zaboraviti na mnoge svoje „uspješne“ etikete prišivene u domovini, i početi od najzahtjevnijeg i najljepšeg zadatka. Počela sam učiti vidjeti prostor za činjenje djela milosrđa: prepoznati odbačenog, zagrliti tužnog, poučiti neukog. Sada to u praksi! Shvatila sam da se ovdje u misijama nalaze „samo“ dva oka više za pogledati u oči svakoj djevojčici i dati joj ljubav: s Angelitom prati prozore kada ne može taj dan ići u školu zbog nenapisanih triju zadaća, držati lampu Karen, Lupiti i Celeste u kupaoni jer je nestalo struje, praviti se da sam mreža da bi djevojčice mogle igrati odbojku, šapnuti riječ na uho Flori kojoj je majka teško bolesna, zaigrati košarku s Flor koju su prijateljice taj dan odbacile. Iz dana u dan, dok sam učila zaboravljati na sebe, i kako se ja osjećam i što bih ja voljela, sve više sam počela otkrivati svijet naših djevojčica, njihove svakidašnje borbe, tuge i radosti. Počela sam im se diviti! Svakoj djevojčici poimence. Jer se ustaju bez ikakvog mrmljanja na prvi zvuk zvonca u 5:30h, jer toliko zdušno i marljivo rade kućanske poslove od metenja do ribanja podova svaki svakcati dan, jer unatoč tome što će same morati prati svu robu na ruke, one će i dalje s najvećom radosti i spontanosti skočiti i valjati se u blatu. Bez obzira na svoje teške obiteljske situacije i siromaštvo, imaju dječje i dobro srce spremno ljubiti.

Zapravo, ono najljepše što mi se dogodilo u misijama je što sam otkrivala Isusa u njima…

 

„Uspravi se,

Probudi se iz svog osjećaja nelagode,

Poniženja, tuge, samoće…

Podigni glavu, dalje od svoga srca.

Promijeni pogled, vidi šire.

U tuđe srce.

U razočaranje koje u sebi nosi Ana,

U oči koje su pokrivene tugom kod Celeste,

U majčinu brigu kod časne Racquel,

U glas pun ljubavi kod Angele.

U Sofijin osmijeh od uha do uha.

….

Molim te, samo podigni pogled,

I vidjet ćeš

Sve!

29.11.2018.

Autorica: Iva Plejić

VIDEO