Otvorila mi se napokon prilika otići na hodočašće stopama Don Bosca. Da mi je prije nekoliko godina netko rekao koliki žar ću osjetiti za posjetiti ta mjesta, zasigurno bi se nasmijala i rekla – nema šanse. Možda vam je to čudno, ali bila sam osoba koju je priča o Don Boscu jako živcirala. Mislila sam si „ovi salezijanci ni o čemu drugomu ne pričaju nego o njemu“, a danas o njemu pričam ja. Humorističan je Gospodin u mom životu, shvaćam i uviđam sve više. Pa tako se nasmijao s kolikim veseljem sam se prijavila i krenula na ovo hodočašće.

Polazimo navečer s Knežije put Torina, tri busa mladih koji nose u srcu istu osobu, ni manje ni više nego Don Bosca. U busu s nama idu naš don Mario Bobić i asistent Josip Sarić. Cjelonoćna vožnja bila je pred nama. U ranim jutarnjim satima napokon smo stigli u Colle Don Bosco, mjesto gdje je rođen i odrastao. Imali smo malo vremena ostaviti stvari i doručkovati te smo odmah krenuli u razgledavanje. Mjesto je odisalo posebnom tišinom i pružalo neopisiv mir. Bazilika koja se nalazila na mjestu rođenja don Ivana Bosca izgledala je veličanstveno. Njezina unutrašnjost bila je predivna, sve je odisalio mirom koji samo Gospodin daje na takvim mjestima uz zagovor svetaca. Nakon svete mise uputili smo se u daljnje razgledavanje, posjetili smo kuću Don Bosca i potom se uputili prema kući sv. Dominika Savija. Taj maleni dječak pun ljubavi za Gospodina postao mi je uzor u mojim svakodnevnim borbama. Vidjeti kako je taj dječak gorio za spas duša, dalo mi je poticaj da ne odustajem u bitkama u kojima se nađem. Potom smo se uputili u Chieri gdje smo posjetili tamošnji oratorij, obližnju crkvu, fakultet gdje je Don Bosco studirao. Naši salezijanci bi na svakom mjestiu gdje bi došli ponavljali „ovdje je sve počelo“, u želji da nam dočaraju važnost svakog mjesta gdje se nalazimo. Po povratku u naš smještaj imali smo veselu večer i nakon toga molitvu krunice u dvorištu. Vidno smo svi bili fizički umorni, ali u svakom pogledu dala se iščitatati radost kojom je svatko od nas zračio.

Drugi dan smo se zaputili u Torino, točnije u Valdocco, mjesto gdje je uistinu sve počelo. Ovaj put su bili u pravu. U Valdoccu Don Bosco osniva prvi oratorij, tu se nalazi i kapelica gdje je Don Bosco okupljao svoje dječake na euharistiju. Posjetili smo crkvu svetog Franje Saleškog, a potom nešto najljepše, a to je bazilika Marije Pomoćnice. Unutrašnjost bazilike je uistinu nešto posebno, sve odiše ljepotom, dostojanstvom, svetošću… zastati u njoj bilo je pronaći sebe, svoj mir, odgovor na svoja pitanja. Pogled na sliku Marije Pomoćnice koja se nalazila iznad oltara otkrivao nam je ljepotu Marije, njezinu blagost i ljubav, koju je u tom trenutku prelijevala na nas. U bazilici smo slavili svetu misu gdje je u propovijedi postavljeno pitanje svima nama: koga tražimo. Nakon toga smo imali slobodno vrijeme kako bi ga sami mogli provesti u tišini. Zastala sam i postavila sebi pitanje: „Ivana, koga tražiš?“, prvo sam počela shvaćati od čega bježim, u misli su mi dolazile razne situacije i Gospodin mi je pokazivao kako bježim od njih, pokazivao mi kako ponekad bježim od sebe, od konkretnih poteza, od suočavanja sa situacijama onako kako bi uistinu trebala. Shvatila sam da sam na hodočašće krenula zato što bježim, a ne što tražim. Bježala sam od rutine, od svakodevnih obveza, a ne jer nešto tražim. I pomalo počnem shvaćati da ipak cijelo vrijeme nešto tražim – tražim utjehu, tražim nadu, tražim ljubav, tražim odgovore na svako svoje zašto, na koncu tražim Njega. Iza svakog mog traženja stojiš ti Gospodine, ti koji lomiš koplja, ti koji iscjeljuješ rane, ti koji vraćaš život. Shvatila sam da sam ipak došla tražiti Izvor. Potom sam otišla na grob Don Bosca i zahvalila mu što se ušuljao u moje srce i ukrao ga. Zamolila sam ga da znam biti primjer mladima onakav kakv je on bio jer ipak imamo zajednički poziv, a to je odgajati mlade. Vrijeme u Valdoccu je prošlo brzo, zaputili smo se prema centru u daljnja razgledavanja, posjetili smo katedralu, potom mjesto susreta Don Bosca i Bartolomea Garellija, crkvu Gospe od Utjehe, mjesto gdje je Don Bosco dolazio tražiti utjehu i zagovor Nebeske Majke. Nakon cjelodnevnog razgledavanja vraćamo se u Colle Don Bosco gdje je uslijedilo klanjanje pred Presvetim. Umorna, ali sretna i ispunjena mogla sam samo zahvaliti Gospodinu na svemu viđenom, a posebno na svim primljenim milostima.

Došli smo tako i do trećeg, ujedno i zadnjeg dana našeg hodočašća. Ujutro smo slavili svetu misu i krenuli lagano prema Padovi kako bismo posjetili grob našeg sv. Leopolda Bogdana Mandića, a nakon toga smo se zaputili prema Zagrebu, gdje smo došli u večernjim satima.

Na koncu mogu reći da ovo za mene bilo hodočašće koje neće ostati samo uspomena nego hodočašće na kojem sam tražila snagu i pronašla ju, hodočašće gdje sam napokon prepoznala veličinu, ali i poniznost Don Bosca. Ono što mogu posvjedočiti je da je svetost svima omogućena, samo što nemamo tu vjeru u Providnost kao što je imao Don Bosco i odazvao se tom pozivu na svetost. On nije kalkulirao s Gospodinom nego mu sve predao, nije sumnjao nego vjerovao i ono što je bilo najvažnije – prvo je ljubio Gospodina, a potom bližnjeg svoga. Zato nemoj bježati nego idi i traži, traži onoga koji jedini ima plan za tebe, koji te jedini ljubi do kraja. Idi, nađi ga i predaj mu sve što imaš i vjeruj mi, on će to još i umnožiti.

Hvala salezijancima koji su organizirali ovo hodočašće, preporučam svima da se odazovete ponovno kad dođe do istoga, ja sam sigurna da hoću. I što je najvažnije – potrudimo se da se vidimo u raju s Don Boscom i ostalom salezijanskom vojskom.

Autorica: Ivana Markić

Foto: FaceBosco

GALERIJA SLIKA