Duhovna obnova se i drugoga dana nastavila u sličnom tonu, u iščekivanju i pripremi za uskrsnuće našega Gospodina. Nakon što smo dan ranije mogli čuti kako su Kristove riječi duh i život, već idućeg dana, 11.travnja, u misnom čitanju čujemo kako Gospodin zbog svojih riječi izaziva neugodu zbog kojih ga nastoje kamenovati. Njegove riječi ,,Ja jesam” (Iv 8, 51c.59c) uistinu nam daju potvrdu kako je On Bog i kako je od početka s nama, kako nam je i objasnio mladomisnik vlč. Hrvoje Zovko koji je predvodio ovu duhovnu obnovu koja je, osim svete mise, sadržavala nagovor i klanjanje.

Bit kasnije održanog nagovora sastojao se u jednoj snažnoj hebrejskoj riječi herem. Ta riječ nam govori o našem vlastitom mrtvljenju, o mrtvljenju onoga što nas odvaja od našega Gospodina. Do te biti vlč. Zovko doveo nas je kroz drugu Božju zapovijed, gledanu iz perspektive kraljevanja dvaju kraljeva: Šaula i Davida. Iako se naizgled čini kako nema poveznice između druge Božje zapovijedi i našeg vlastitog mrtvljenja, u principu se jako blisko nadopunjuju ova dva pojma. Koliko često smo se spominjali našega Gospodina uzalud: našim jezikom, našim srcem, našim razumom, našim djelima, a da zapravo nismo bili s njim, ne poštujući Njegovu volju, već smo to radili samo kako bismo imali neki alibi? To je ono što bismo trebali razmotriti kroz ovo vrijeme korizme kada nastojimo prolaziti kroz neku vrstu pustinje. Osobno sam više puta čuo kako grijeh uvijek traži neko opravdanje, a to je ono po čemu je kralj Šaul istaknut u odnosu s Bogom. Vlč. Zovko nas zato upozorava i da je svaki grijeh ustvari grijeh propusta jer nismo učinili ono što smo trebali.

S druge strane, spominje kralja Davida koji je potpuna Šaulova suprotnost. On ne kalkulira, on ide hrabro, srcem za Gospodinom u svim svojim nastojanjima i radnjama. Ipak, zbog svojih velikih pogrešaka ni on ne ostaje čist pred Bogom, a njegovi grijesi su čak veći od Šaulovih. Međutim, njegov stav srca je onakav stav kakvog Gospodin traži od nas i nakon najvećih naših promašaja. Baš takav stav pogađa u srž onog mrtvljenja samoga sebe. Naša skrušenost i poniznost pred Gospodinom je ono što nas ustvari uzdiže, a naše potpuno predanje Njemu je ono gdje se On proslavlja. Zato smo svi pozvani na ,,herem” naših vlastitih navezanosti, ovisnosti, loših navika i svega onoga zbog čega propuštamo činiti ono što trebamo. To potvrđuje i vlč. Zovko kroz svoje dvije snažne izjave: ,,Savršen način da fulaš je da ideš do one granice koju razumiješ” i ,,Kršćanstvo do pola je propast do kraja”.

Neka nas primjer Davida pouči o tome kakvi bi trebali biti pred Gospodinom i neka nam ulije nadu u Njegovo beskrajno milosrđe. Samo takvim stavom mogu se rađati velike stvari i ubirati plodovi. Tome nam svjedoči i jedan od plodova Davidova kajanja – Psalam 51. Gospodin je spreman zacijeliti naše rane i u tami našega srca stvoriti svjetlo, pitanje je samo koliko smo mi spremni našim srcem stati ispred našeg razuma i potpuno Mu se predati.

Autor: Roko Hajdić

Foto: Dora Jutriša

GALERIJA SLIKA