„Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6, 63c.68c) Taj biblijski citat možda je najbolji sažetak prvoga dana trodnevne korizmene duhovne obnove koju je u srijedu, 10. travnja s početkom u 19 sati u našoj crkvi održao fra Ivan Matić, voditelj Kuće susreta Tabor. U sklopu duhovne obnove bila je sveta misa, nagovor i klanjanje, a sve je glazbeno popratio zbor mladih Davidias.

Siguran sam kako će nam još danima u ušima odzvanjati misao o snazi i blagoslovu Božje Riječi koju je tijekom večeri fra Ivan nebrojeno puta ponovio i dodatno naglasio. Moram priznati da mi je to neprestano ponavljanje bilo i pomalo naporno, kao da se cijelo vrijeme fra Ivan vrtio u krug… Ipak, pišući ovaj tekst, uviđam da je bilo posebno važno srcem shvatiti da vjera u snagu, istinu i ljubav Božje Riječi može postati istinski blagoslov nama, ali i našim bližnjima. Naravno, ta teorija nam je svima savršeno znana, ali kad se ta misao usidri u našim srcima, vjerujem da će nam to biti životna prekretnica. Siguran sam kako se mnogi možemo pronaći u toj “tvrdoći srca”, kako je fra Ivan predočio stanje vjernika koji sluša Božju Riječ, ali ju životom ne prihvaća. Možda smo i mi često u ulozi farizeja koji obdržavamo sve obrede i zakone koje nam Crkva propisuje ili koje smo si sami zadali, ali srce nam ostane daleko od Boga i bližnjega i onda se čudimo kad nam Isus, kao u današnjem evanđelju, kaže: „Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto, tražite da ubijete mene, mene koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo. Takvo što Abraham nije učinio! Vi činite djela oca svojega.“ (Iv 8, 39-41) Drugim riječima, bez djela vaša vjera nema nikakvoga smisla.

Kad govorimo o snazi Božje Riječi i blagoslovima koje nam Bog daje po njima, razumljivo je pitati se o smislu patnje i boli. Naravno, lako je vidjeti Božju ljubav kad sve ide po planu, a što kada zagusti? Sada shvaćamo smisao korizme, njezinoga križnoga puta i cjelokupne patnje koju je Isus podnio za nas – u tom je križu spas svakoga čovjeka! Zašto bismo se onda svaki put križali prije jela, molitve, posla…? Ako to činimo, a ne vjerujemo istinski u taj znak, onda niti to nema prevelika smisla. Naravno, kršćanstvo ne predstavlja mazohistički način života, ali naš nebeski Otac jasno nam poručuje kako se nevolje i nesreće u našim životima pojavljuju kako bi se njegovo ime proslavilo. On ima posljednju riječ, On je Prvi i Posljednji, Alfa i Omega, i to nikada ne smijemo zaboraviti. On je pobijedio smrt.

Abraham, praotac naše vjere, može nam poslužiti kao savršen primjer istinskog pouzdanja u Riječ Božju, a ne u vlastite snage i računice. Bog je Abrahamu obećao kako će dobiti sina, iako je to, ljudski gledano, bilo nemoguće jer je njegova žena Sara bila u poodmakloj dobi. Ipak, vjerovao je i dogodilo se – rodio se Izak. Zatim je Bog od njega tražio da žrtvuje svoga sina kojega je toliko dugo čekao. Abraham je bio spreman učiniti i takvo što zbog svoga Boga. Naravno, Bog to nije htio. To je bila kušnja, svojevrstan test njegove vjere i pouzdanja u Boga koji je položio, školskim rječnikom rečeno, s odličnim uspjehom.

Mislim da nam je zaključak večeri svima više-manje jasan: živimo po Božjoj Riječi i svjedočimo ju. Ne postoji ništa važnije na ovome svijetu. Hranimo se euharistijom, utjelovljenom Riječi, i budimo svetohraništem tamo gdje smo poslani.

Autor: Marino Pleić

Foto: Lucija Drašinac i Marino Pleić

GALERIJA SLIKA