Postoji li osoba u našem društvu koja ne voli povremeno sjesti s prijateljem i popričati uz šalicu kave? Vjerojatno da, ali takvi onda naruče neko drugo piće. Potreba za razgovorom uz omiljeni napitak prepoznata je i u našoj crkvi u čijim se prostorima nalazi caffe bar „Jedro“. Otvoren gotovo svaki dan oratorijske godine i s neprekidnim djelovanjem u trajanju od već nekoliko godina, ovaj duhovni kafić privlači ljude svih uzrasta, od mladih kojima inače vrvi ova salezijanska župa do onih nešto starijih, koji „nisu više djeca“. Ova volonterska skupina je iznimno dinamična obzirom da nerijetko uvodi promjene u svom interijeru, organizira nove oblike druženja ili nas iznenadi nekim novim poslasticama.

Jedna od većih promjena posljednjih mjeseci u Oratoriju Dominik Savio je što su “kormilo” ove oratorijske lađe preuzeli novi kapetani: Maja Kajinić i Ante Šimleša, te su po prvi puta u ovako odgovornoj ulozi “zajedrili” u novu oratorijsku godinu. Što sve spada u djelatnost Jedra te je li volonterska ili voditeljska uloga preteška? Kako su Maja i Ante uopće došli u oratorij, a kako se trenutno snalaze s dodijeljenom funkcijom? U nastojanju da odgovorim na ova pitanja i da naše pratitelje pobliže upoznam s djelovanjem Jedra dogovorio sam s njima razgovor. Kako drugačije nego uz kavu u Jedru?

Kada i s kojom idejom je došlo do ideje za osnutkom Jedra?

Maja: Jedro je nastalo 2006. godine s namjerom da se mnoštvu ljudi, posebno mladima koji redovito dolaze u ovu župu, omogući ugodno mjesto za druženje nakon svete mise. Moglo bi se reći da ideja za duhovnim kafićem potječe od agapea iz ranokršćanskog razdoblja u kojemu bi se ljudi okupljali, dijelili svoju hranu i piće te uživali u zajedničkom obiteljskom druženju.

Čime se sve Jedraši bave, odnosno koje sve djelatnosti spadaju u rad Jedra?

Ante: Jedro se najviše bavi posluživanjem palačinki srijedom poslije studentskog vjeronauka i pića poslije dnevnih nedjeljnih misa. Uz to, organiziramo veće proslave povodom župnih blagdana te pomažemo u organizaciji Ljetnog i Zimskog oratorija na kojima zna biti i do 400 djece. Vodimo i tjedno večernje Jedro u koje ponajviše svraćaju djeca na igru, a volonteri instruktori na druženje. Svaki dan je otvoreno i ima duše, kako bi se reklo.

Maja: Kroz nabrojane aktivnosti brinemo se za ljude tako da ih uslužimo hranom i pićem, da ne ostanu gladni ili žedni, ali isto tako da se osjećaju prihvaćeno i ugodno. Štogod netko zatraži, bit će uslužen. Uključeni smo u sve moguće aktivnosti i skupine – samo nas nazoveš i mi dođemo!

Ante: Kao Ghostbustersi. (Smijeh)

Kako je započela vaša „jedraška“ priča? Kako ste doznali za Oratorij Dominik Savio i kako ste se odlučili na volontiranje?

Ante: Prije godinu dana tražio sam mjesto gdje bih mogao služiti i raditi nešto korisno, a i gdje bih se povezao s ljudima. Tražio sam se na više mjesta sve dok nisam na preporuku prijatelja došao u Jedro.

Maja: Oratorijanka sam s četiri godine iskustva. Već tijekom drugog tjedna nastave kao brucošica došla sam u oratorij. Prvo sam počela volontirati dajući instrukcije jer mi je to bio najbliži oblik rada. Pred početak Ljetnog oratorija 2016. godine čula sam da se traže ljudi koji bi uskočili s radom u Jedru. Do tada sam već znala za ovu volontersku skupinu kako sam tu redovito dolazila na kavu. Razmišljala sam: „Mjesec dana u Jedru mi neće predstavljati neki problem.“ Kako je došla jesen, tadašnji voditelj Jedra Philip upitao me je želim li nastaviti s volontiranjem. I evo me, Jedrašica sam treću godinu zaredom.

Funkciju voditelja Jedra preuzeli ste u ovoj akademskoj, odnosno oratorijskoj godini. Kako ste se osjećali prilikom predlaganja vas kao voditelja i prilikom preuzimanja te uloge? Kako biste ocijenili vaš rad u ovom trenutku, nekoliko mjeseci kasnije?

Maja: Prvo me Philip, kako sam bila jako aktivna u Jedru, upitao želim li preuzeti neku veću funkciju. Mislila sam da ga zanima hoću li moći ubuduće izdvajati nešto više vremena, što mi ne bi predstavljao problem. Nedugo nakon toga me don Mario Bobić, ravnatelj oratorija, pozvao na razgovor. Nisam znala što očekivati od tog susreta. Kada me upitao želim li preuzeti funkciju voditelja Jedra, osjećala sam se iznenađeno. Međutim, kada je rekao da bi Ante također vodio Jedro sa mnom, bilo mi je lakše jer sam znala da on ima više iskustva s radom u kafiću. Tako je nastao dobar spoj: Ante koji je praktičan i mene koja volim biti s ljudima, koja imam iskustva u radu s djecom i u oratoriju.

Ante: Kada mi je don Mario na razgovoru predložio da preuzmem ulogu voditelja Jedra, rekao sam mu da je lud i upitao je li siguran u to što predlaže. S vremenom sam se već uhodao, postepeno smo uveli neke nove stvari i sada mi je iznimno drago što sam dobio priliku dati dodatni dio sebe, više raditi s ljudima i organizirati veće stvari.

Je li volontiranje u Jedru i uloga voditelja zahtjevna pored drugih obveza kao što su studiranje ili posao? Stignete li se posvetiti i drugim stvarima, stignete li „imati život“ van oratorija?

Maja: Ne stignemo. (Smijeh)

Ante: Uvijek je moguće organizirati svoje obveze. Nekad se ne stigne obaviti sve zacrtano, što je znak potrebe za boljom organizacijom. Uvijek ima vremena i za vlastiti društveni život, makar mislim da je moj ovdje jer mi drugdje nema toplije zajednice i ljudi.

Maja: Naravno da se sve stigne, uz Božji blagoslov. Uz volontiranje trenutno radim i studiram. Imam vremena za Jedro i tijekom ispitnih rokova, možda ne toliko mnogo kao i inače, ali uvijek se trudim pronaći vremena barem da svratim nakon nedjeljne mise, da pozdravim ekipu i da vidim kako su. Društveni život van oratorija postoji, ali kao što je Ante rekao 95% ljudi s kojima volim biti u kontaktu su oratorijanci i oni su mi postali bliski prijatelji. Oratorij je iskustvo „2 u 1“: dođeš da bi volontirao, a onda se družiš s bliskim ljudima i stječeš doživotna prijateljstva.

Tko su volonteri koji čine Jedro?

Ante: Većinu volontera čine studenti. Aktivnih volontera je oko 25, dok nas je ukupno do 50. Dobro je da imamo na raspolaganju što više ljudi, a pogotovo kada se organiziraju veći događaji.

Maja: Osim studenata, među Jedrašima imamo i radničke mladeži te srednjoškolce. Veliki je raspon godina među volonterima, od onih mlađih koji dobivaju svoja prva, manja zaduženja do veterana s višegodišnjim stažem.

Ljudi dolaze u Jedro da daju svoje vrijeme, talente, vještine… Međutim, i vi dobivate nešto zauzvrat. Što biste rekli da ste dobili, kako je ovo iskustvo utjecalo na vas?

Maja: Dobila sam mnogo toga. Stekla sam mnoga pozitivna i neprocjenjiva poznanstva. Okružena sam ljudima koji me obogaćuju na razne načine, uvijek imam osobu za savjet, a to mi je nešto najveće što sam mogla dobiti. Druga stvar koju bih istaknula je odnos prema radu: postala sam odgovornija, savjesnija, stekla organizacijske vještine i naučila planirati svoje vrijeme kako bih se stigla posvetiti svemu bitnom u životu.

Ante: Dolazak u oratorij jedna je od boljih odluka koju sam donio u životu jer me izgradilo kao osobu i stekao sam bolje radne navike. Okružen sam divnim ljudima, a među njima i svećenicima; ne može biti bolja atmosfera. I uvijek mogu dobiti ispovijed preko veze. (Smijeh)

Maja: Oratorij je mjesto gdje se mogu doći „ispucati“ ako sam pod stresom od ispita ili čega drugoga. Znam da uvijek mogu doći tu i nešto raditi, posluživati, prati suđe, pričati s ljudima… Mirna oaza za opuštanje.

Što biste htjeli za kraj ovog razgovora poručiti čitateljima ovoga članka?

Maja: Možda ti strašno izgledamo jer se činimo kao zatvorena ekipa ili kao jako iskusni ljudi koji znaju praviti sva pića, posluživati mnogo ljudi… Možda ti sve što radimo izgleda kao „science fiction“ i možda u sebi misliš: „To je super, ali ja to ne mogu.“ Nemoj se zavaravati, slobodno dođi! Nitko od nas nije bio nešto pretjerano sposoban. Možda će ti nekada pladanj ispasti iz ruke, možda ćeš nekada napraviti lošu kavu ili će ti pregorjeti palačinka, ali to nije ništa strašno. Dođi, naučit ćeš nove stvari! Ako misliš da nemaš vremena, da to mogu drugi – ne mogu! To baš moraš biti ti! Dok čitaš ove retke, čim si pomislio da je ovo super, dobio si poticaj da se priključiš. Možda izgledamo strašni – dođi i uvjerit ćemo te da nismo!

Ante: Pazite kako ne biste gubili vrijeme na nebitne stvari jer višak vremena vas samo dovodi u gore stanje. Svakome bih, osim samog volontiranja, preporučio i da svrate u oratorij. Samo vrijeme provedeno u oratoriju određeni je pomak. Nikada ne znaš, možda ćeš nekome uputiti toplu riječ koju je trebao čuti, možda ćeš nekome zatrebati kao prijatelj, moža ćeš nekome pomoći da pobijedi svoj strah… Jedro će pridonijeti tebi, ali i ti ćeš pridonijeti Jedru: to je obostrano. Ako pokloniš svoju ljubav, zauzvrat ćeš dobiti ljubav.

Maja: Potičemo ne samo nove volontere, nego i druge da dođu u oratorij, barem da budu tu, da popiju kavu, da svojim prisustvom ovaj prostor učine ljepšim. Ako nemate gdje ići, ako imate nešto vremena nakon mise, dođite, pozdravite ljude. Napravimo ovo mjestom druženja i to ne samo nedjeljom nakon mise ili nakon studentskog vjeronauka.

Ante: Najbitnije je da pronađeš sebe, da pronađeš svoj put i da jednostavno ideš dalje, prema Bogu, jer kako je rekao sveti Ivan Bosco: „Spasi dušu, spasio si sve!“ Vrijeme je da počneš i na tome raditi.

Maja: Jedro je zakon! Koji god imate hobi, dođite, pronaći ćemo mjesto za vas u oratoriju. Šteta je da talenti koji čuče u vama ostanu i dalje duboko zakopani. Trgnite se i maksimalno upotrijebite svoje talente jer život je kratak i treba ga dobro iskoristiti. Ako imate previše slobodnog vremena, pomoći ćemo vam ispuniti ga!

Iako smo se pošteno raspričali i tako dotaknuli razne teme, u iznimno ugodnom društvu i uz najfiniju kavu u gradu vrijeme mi je uistinu brzo proletjelo. Maja i Ante zračili su pozitivom, a svojim poticajnim riječima skoro su i mene nagovorili da uzmem svoju platu u ruke i krenem s usluživanjem ljudi. Uz sve što su rekli, nemam što drugo napisati osim da i ja osobno preporučujem da svratite u ovaj kafić. Za početak samo na kavu, a dalje… Tko zna? Sveti Ivan Bosco jednom je rekao: „Samo su dobra djela pravo bogatstvo koje nam pripravlja mjesto gore na nebu.“ Zašto ne započeti s dobrim djelima kao volonter u Jedru?

Autor: Mario Stipčić