ALOJZIJE VARIARA  salezijanski prezbiter, blaženik

Časni: 2. travnja 1993.

Blaženik: 14. travnja 2002.

Liturgijski kalendar: 15. siječnja

Alojzije Variara rođen je 15. siječnja 1875. u Viarigiju (Asti). U ovu je pokrajinu 1856. don Bosco došao propovijedati o misiji. Don Bosco je krivac što mu je jedan tata povjerio svoga sina 1. listopada 1887. kada ga dovodi u Valdocco. Svetac mladih umire četiri mjeseca poslije, ali poznanstvo koje je Alojzije imao bilo je dovoljno da mu obilježi život. On se ovako sjeća tog događaja: „Bila je zima i jedno smo se popodne igrali u velikom dvorištu oratorija, kada iznenada počinje vika s jedne strane na drugu: ‘Don Bosco, don Bosco!’ Svjesno jurimo prema mjestu gdje se pojavljuje naš dobri Otac, kojeg su izveli u šetnju u kolicima. Slijedimo ga sve do mjesta gdje treba ući u vozilo; don Bosco se odmah našao okružen voljenom masom djece. Ja sam mahnito tražio način da se stavim na mjesto koje će mi se sviđati, tako da ga mogu vidjeti, a zatim sam ga žarko želio upoznati. Približio sam se najviše što sam mogao i u trenutku u kojem su mu pomagali sjesti u kolica, on me ‘slatko pogleda’ i njegove oči pozorno se zaustavljaju na meni. Ne znam što sam osjećao u tom trenutku… Bilo je to nešto što ne znam izraziti! Taj dan bio je jedan od najsretnijih za mene; bio sam siguran da sam upoznao sveca i taj je svetac pročitao u mojoj duši nešto što samo Bog i on mogu znati.“

Želi postati salezijanac: ulazi u novicijat 17. kolovoza 1891. i završava ga 2. listopada 1892. sa zavjetima danim pred don Boscovim prvim nasljednikom, blaženim Mihovilom Ruom, koji mu šapće na uho: „Variara, ne varirati!“ Studira filozofiju u Valsaliceu gdje upoznaje prečasnog Andreu Beltramija. Tu 1894. svraća don Mihovil Unia, slavni misionar koji je taman počeo raditi s gubavcima u Agua de Dios, u Kolumbiji. „Nisam baš bio zadivljen i sretan – priča don Variara – kada je među nas 188 koji smo imali iste aspiracije on gledao u mene i rekao mi: ovaj je moj.“

Dolazi u Agua de Dios 6. kolovoza 1894. Mjestašce je imalo 2000 stanovnika, od kojih 800 gubavaca. Čitav se daje u svoju misiju. Glazbeno nadaren, organizira jedan bend koji u „Grad boli“ odmah unosi ozračje slavlja. Preobražava mjesnu žalost salezijanskim veseljem, glazbom, glumom, sportom, stilom života salezijanskog oratorija.

Zaređuje se za svećenika 24. travnja 1898. i brzo se pokazuje kao vrhunski duhovni vođa. Među njegovim pokajnicama bile su i članice zajednice Marijinih kćeri, skupina od oko 200 djevojaka od kojih je mnogo bilo gubavo. Mladi svećenik otkriva da ih se nemali broj želi posvetiti Gospodinu, ali to se smatralo kao neostvariv san jer nijedna kongregacija nije primala gubavu djevojku ili kćer gubavaca. Bio je pred zaključkom koji se u njemu rodio kao ideja za posvećenjem djevojaka, čak i gubavih. Kongregacija Presvetih srdaca Isusa i Marije započeta je 7. svibnja 1905. Bio je prvi i jedini slučaj u povijesti Crkve da je osnivač pod zavjetima poslušnosti osnovao prvu redovničku zajednicu koja se sastojala od gubavih osoba ili kćeri gubavaca.

Njegov se zanos sve više povećavao u njegovoj misiji. Piše: „Nikada se nisam osjećao tako sretno što sam salezijanac kao ove godine i blagoslivljam Gospodina što me poslao u ovo mjesto, gdje sam naučio kako se zaslužuje nebo.“ Bilo se navršilo deset godina od kada je došao u Agua de Dios: jedno sretno desetljeće bogato ostvarenjima. Kao potvrda dolazi inauguracija u zajednicu „Don Mihovil Unia“, koja je unatoč kašnjenju stvorena u „Ratu od 1000 dana“. Sada se ipak otvara razdoblje patnji i nesporazuma za velikodušnog misionara. To razdoblje trajat će 18 godina, sve do njegove smrti. Bio je prisiljen odvojiti se od Ague de Dios. Mosquera, Contratacion, Bogota, Barranquilla… bila su neka mjesta gdje je morao ići po poslušnosti. Godine 1921. premješten je u Taribu, jedan venecuelanski gradić na granici s Kolumbijom. Tada mu se zdravlje zabrinjavajuće pogoršava. Liječnik mu savjetuje da se radi klimatskih uvjeta preseli u Cucutu u Kolumbiji. To i radi, ali stanje mu se ne poboljšava. Umire 1. veljače 1923. u 48. godini i u 24. godini svećenstva. Umire prolazeći kroz tešku agoniju koja ga sprječava da se čitav posveti svojim bolesnicima i zajednici. Znao je uskladiti neograničenu redovničku poslušnost i vjeru u djelo koje ga je tražio Gospodin te podlaganje nalozima poglavara koje su ga, čini se, odvojile od puta koji je Bog htio. Pokopan je u Cucuti. Godine 1932. tijelo mu je preneseno u kapelicu u Agua de Dios, gdje se i danas nalazi.

MOLITVA

Gospodine, koji si nam u blaženom Alojziju Variari

darovao izvrstan primjer posvećenja patnicima i

tihoj podložnosti Tvojoj želji,

daruj i nama ljubav služenja,

hrabrost u odabiranju najpotrebnijih

i snagu za pobijediti teškoće.

Po njegovu zagovoru

daruj nam milost koju Te vjerno molimo.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.