Priča Tituša Zemana je odličan primjer vjernosti Don Boscu, posebno preko revnosti i ljubavi za spas mladih salezijanskih zvanja za vrijeme komunizma.

Tituš Zeman, slovački salezijanac, rodio se u kršćanskoj obitelji 4. siječnja 1915. u Vajnoryju, kraj Bratislave. Htio je postati svećenik od svoje desete godine; završio je salezijansku gimnaziju, a bio je u kućama u Šaštinu, Hronsky Svaty Benadik i u Frištaku Holešov. Godine 1931. započinje novicijat i 7. ožujka 1938. daje doživotne zavjete na Sacro Cuoreu u Rimu. Studira teologiju na sveučilištu Gregoriana u Rimu, a zatim u Chieriju provodi slobodno vrijeme u apostolatu u oratoriju. U Torinu se zaređuje za svećenika 23. lipnja 1940., polaganjem ruku kardinala Maurilia Fossatija. Mladu misu ima 4. kolovoza 1940. u Vajnoryju.

U noći s 13. na 14. travnja 1950., komunistički režim u Čehoslovačkoj brani redovničke družbe, njihova milicija okupira samostane i redovničke kuće, deportirajući redovnike u samostane koji su pretvoreni u koncentracijski logor: u Slovačkoj se ta dramatična noć zvala „noć barbara“. Providnost je htjela da se don Zeman u tim mjesecima nađe u dijecezanskoj župi Šenkvice i tako izbjegne zatvor. Ideja mladog salezijanca Ernesta Macaka bila je ilegalno preći austrougarsku granicu s mladim klericima i dovesti ih u kuću u Torino, gdje bi mogli završiti studij teologije, zarediti se i duhovno obnoviti s padom komunizma kojem su se nadali u svojoj domovini.

Zeman je bio zadužen za realizaciju te rizične aktivnosti. Započeo je pripremu tajnog prolaza preko Slovačke i Austrijske granice i organizirati dvije ekspedicije za 30 mladih salezijanaca. U trećoj ekspediciji, uhićen je zajedno s dijecezanskim svećenicima progonjenima od režima i velikim dijelom grupe. Tijekom raznih ispitivanja su ga tukli i izbili mu nekoliko zuba. Kada je don Zeman osjetio nasilje na sebi i kada ga je vidio na svojoj subraći, uzima odgovornost na sebe jer je bio zadužen za organizaciju bijega u inozemstvo. U tom razdoblju don Tituš izjavljuje: „Kada su me uhvatili, bio je to za mene Križni put. S fizičkog i psihičkog gledišta u zatvoru je bilo tako. Trajalo je dvije godine… Živio sam u stalnom strahu da će se u jednom trenutku otvoriti vrata moje ćelije i da će me odvesti na mjesto pogubljenja. Zbog toga je moja kosa postala sijeda. Kada se sjetim nezamislivih mučenja tijekom ispitivanja, i danas me prolaze trnci. Koristili su neljudske metode kada bi me mučili i tukli. Naprimjer, donijeli su kantu punu prljave vode iz kanalizacije, nabijali su mi glavu unutra i držali me dok se ne bih počeo gušiti. Jako su me udarali po cijelom tijelu i to sa svakakvim predmetima. Tako sam od jednog udarca ostao gluh“.

Pretrpio je težak proces tokom kojeg je bio označen kao izdajnik domovine i vatikanski špijun, a glavni upravitelj je htio smrtnu kaznu. Dana 22. veljače 1952 osuđen je na „samo“ 25 godina zatvora i označen je kao mukl, ili čovjek za eliminaciju. Izlazi iz zatvora nakon 13 godina, 10. ožujka 1964.; njegovo je zdravlje teško narušeno. Živi kod brata, radi kao tekstilni radnik u skladištu. Kasnije mu dopuštaju da bude skladištar, a to će raditi do kraja života. Nepopravljiva zdravlja uzrokovanog zatvorom, umire pet godina poslije, 8. siječnja 1969., na glasu mučeništva i svetosti. Živio je svoju kalvariju s velikim duhom žrtve i predanja: „Ako i izgubim život, ne bih rekao da je uzalud, znajući da je barem jedan od onih kojima sam pomogao postao svećenik na mom mjestu“. Predanost, hrabrost i žrtva pokazani na najvećoj razini od don Tituša tijekom tajnog bijega preko granice, pokazuju da se radi o svećeniku kojeg možemo definirati kao mučenika za spas zvanja. Nepravedno zatvoren, mučen, osuđen, ostao je u zatvoru 13 godina i uvijek iznova prati i razvija u potpunosti svoje svećeničko i učiteljsko zvanje, primjer je i uzor pastira, sposoban potrošiti i dati vlastiti život za mlade koji su u dubini svoga srca i u društvenom životu bili onemogućeni slijediti Krista izbliza. Njegova poruka aktualna je i danas: „Uvijek djeluj po uzoru na Don Bosca i drugi će te slijediti“.

 

MOLITVA

Svemogući Bože,

Ti si pozvao don Tituša Zemana slijediti karizmu svetog Ivana Bosca.

Pod zaštitom Marije Pomoćnice postao je svećenik i učitelj mladeži.

Živio je po Tvojim zapovijedima,

a među ljudima je bio prepoznat i poštovan radi ljubaznog karaktera i dostupnosti za sve.

Kada su neprijatelji Crkve gušili ljudska prava i slobodu vjere,

don Tituš nije izgubio hrabrost i ostao je na putu istine.

Radi njegove vjernosti salezijanskom zvanju i radi njegove darežljivosti u služenju Crkvi,

bio je zatvoren i mučen.

Odvažnošću se odupro mučiteljima i zbog toga je bio ponižen te ismijavan.

Sve je podnosio s ljubavlju i za ljubav.

Molimo Te, Svemogući Bože, proslavi Svoga slugu

i po njegovu nam zagovoru daruj milost koju Te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.