Danas je moderno trčati. Škole za trčanje posljednjih godina niču kao voćke poslije kiše. Internet je, kao i o svemu, prepun savjeta za pravilno i kvalitetno trčanje: izbjegavaj asfalt, diši duboko, kupi dobre tenisice… Mnogo pažnje pridaje se tjelesnom aspektu ovog sporta, što je jako dobro, ali mislim da je jednako važno osvrnuti se i na svojevrsnu duhovnu stvarnost koja je prisutna u nama i oko nas.

Naime, tijekom trčanja osoba je sama sa sobom. Misli posvuda lete. Na svakoj svetoj misi ispovijedamo grijehe koje smo počinili mišlju, riječju, dijelom i propustom. Usredotočimo se na ovo prvo. Lako je „zakamuflirati“ vlastite misli pred drugima i navući osmijeh na lice, ali one su odraz naše duše koje nam otkrivaju pravo stanje u kojem se nalazimo. Sebi ne možemo pobjeći. Također, i vrapci na grani znaju prvu i najvažniju zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.“ Svaka osoba sastoji se od duha, duše i tijela. Svoj duh jačamo i podupiremo, a svoju dušu iscjeljujemo svetim mislima, nadahnutima Duhom Svetim. Iz tog razloga volio bih s vama podijeliti jedno svoje iskustvo.

Nisam nikada bio neki ljubitelj trčanja. Nije mi bilo jasno kako ljudi vole trčati „u prazno“. Jasno mi je primjerice kada ljudi trče za tramvajem, loptom ili za curama/dečkima, da se malo našalim. Ova grana atletike nikada mi nije bila interesantna. Nema kreacije, umjetnosti, nekog lijepog poteza kao u nogometu… Samo trčiš. I to je to. Ne kažem da je lagano. Kažem da je dosadno. Barem sam tako prije mislio. Nisam sada postao „veliki obraćenik“ i prešao s nogometa na trčanje. Ma kakvi, i dalje sam veliki zaljubljenik u „najvažniju sporednu stvar na svijetu“ i nema teoretske šanse da se sportska hijerarhija u mom životu promijeni. Ipak, kroz trčanje sam otkrio neke dublje stvari koje se mogu primijeniti na sve sfere našega života. Podijelio bih svoje iskustvo trčanja na tri duhovne etape: egocentričnost, služenje drugima i san o kraljevstvu nebeskom.

Nama muškarcima je u prirodi da se volimo dokazivati, nadmetati. Najvažnije nam je zadobiti poštovanje drugih ljudi, dok je primjerice ženama na prvom mjestu ljubav. Upravo to poštovanje pokušavamo zadobiti kroz uspjeh i rezultate koji povlače za sobom određeni društveni status. Ta želja da budemo bolji i jači od drugoga posebice se očituje kroz sport. Osoba koja se nalazi nasuprot nas postaje nam konkurencija, čak i neprijatelj. Kod sebe sam primijetio da se prvih par kilometara borim upravo s oholim i bahatim mislima. Testosteroni pri sportskoj aktivnosti počnu divljati, dok moj sekundarni kolerični temperament preuzima primat i u potpunost me obuzima, toliko da sam spreman zašamarati svakoga tko u tom trenutku prolazi pored mene. Zamišljam kako me ljudi hvale i slave dok postižem pobjednički pogodak na prepunom Maksimiru. Svi na tribinama pljeskom i povicima pozdravljaju heroja utakmice. Ipak, Isusovo učenje je u potpunosti drugačije. Kad bi njega masa počela slaviti, Isus bi se povukao na samotno mjesto. Nije htio „prve redove“. Htio je činiti dobro, širiti ljubav. Bez obzira hoće li njegovo ponašanje biti prihvaćeno ili ne. Don Bosco je znao govoriti kako ljudske hvale ne vrijede ništa osim da u nama probude ambicije i oholost. Ista ta masa koja je Isusa pozdravljala pri ulasku u Jeruzalem, osudila ga je i na smrt. Što nam to govori? Je li mišljenje mase važno? Naravno, nitko nije mazohist. Normalno da želimo da nas ljudi vole i poštuju, a ne da nas kamenuju. Ipak, važno je da nam slava, bogatstvo i moć ne postanu glavni cilj, već usputna vrijednost koja može, a i ne mora doći s plodovima našega rada. Treba nam biti svejedno po tom pitanju. Najbolji primjer upravo nam je evanđelje od protekle nedjelje u kojem se Isus divi sirotoj udovici koja skromno stavlja i posljednji novčić koji ima za Gospodina. U potpunosti je njemu predana.

Kako onda pobijediti takve misli i krenuti putem udovice, putem svetosti? Zamisli Isusa kako te puni svojim svetim poštovanjem. On zna da nam je ono potrebno i obilato će nas darovati ukoliko ga zamolimo. Njegovo mišljenje je najvažnije. Ako te Bog cijeni i poštuje, treba li ti išta više? Živimo na ovome svijetu kako bismo proslavljali Njegovo ime, a ne svoje. Mi smo samo olovke kojima Bog piše najljepše priče. Zamoli Isusa da te napuni ljubavlju prema samome sebi, da ti osvijesti vlastitu vrijednost. U tim trenucima dolazi i naša nebeska Majka, kao i naši najdraži sveci koji polažu na tebe ruke kako bi se izlila punina milosti i darova kojima te Gospodin želi obasuti. Tada možeš u svojim mislima samo kleknuti, raširiti ruke i pustiti da te Božja blizina „puni“. Osjetiš promjenu u dinamici duha. Kad zamisliš svoga Gospodina i Mariju s Don Boscom, sv. Franjom Saleškim, sv. Dominikom Saviom i drugim svecima, zemaljske stvari odjednom postaju nebitne.

Svaka ti čast, dobrodošao u drugu fazu kada prestaješ misliti na sebe i svoj uspjeh, već uočavaš svoga bližnjega u potrebi. Meni treba sigurno nekih 6, 7 kilometara „fighta“ sa samim sobom da dođem do ove razine. Tada počni razmišljati o svim dragim ti osobama, posebice o onima za koje znaš da su u većoj potrebi. Iskreno ih blagoslivljaj i moli Boga da se proslavi u njihovim životima. Sjeti se i onih koji su ti nanijeli bol, patnju, križ, kao i onih od kojih misliš da si „bolji, uspješniji, jači, pametniji“… Ne osuđuj, ne napadaj, ne uzvisuj se, već iskreno blagoslovi. Potom pomalo usredotoči svoj fokus na Krista. Osluškuj Njegov glas u svome srcu i sjeti se scena iz Njegovog života kada je bio ponižen, napadnut, osuđen. Nema tu slave, nema tu bogatstva. Samo čista prava katolička muževnost. Toliko suprotna muževnosti koja se danas propagira. Ovdje je čista patnja, plač, bol. Žrtva iz ljubavi. Nema bahaćenja, samo milosrdni pogled koji prašta.

Nakon „polaganja ruku“ nebeske vojske Kristove slijedi faza promišljanja. Koji je tvoj cilj? Zašto živiš? Zašto si stvoren? Čemu podređuješ svaki trenutak svoga dana? Koje je tvoje poslanje na ovome svijetu? Postoji samo jedan točan odgovor – dolazak u Nebeski Jeruzalem. U raj. Kraljevstvo nebesko je pred tobom. Gledaš ga. Velika tvrđava u daljini obasjana žarkom svjetlošću, dok ti prolaziš kroz šumski put koji je s obje strane okruženim predivnim drvoredima čije lišće ukazuje da ovdje vlada vječno proljeće. Stižeš pred ogromna vrata veličanstvenog dvorca koja se otvaraju, a tamo puna dvorana, predvođena s 12 plemena izraelskih ustaje i plješće jer si ustrajao i bio vjeran Kristu. Svi ti pružaju ruku, pogledom punim poštovanja. Gledaš svoje najdraže svece oči u oči. Plačeš od sreće. A kad dolazi Presveto Trojstvo, instinktivno klekneš i saginješ glavu jer nisi dostojan. A Isus ti podigne glavu, pruži ruku kao muškarac muškarcu, potapša te i kaže: „Svaka ti čast. Dobar si boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“, kako bi rekao sveti Pavao. U tim trenucima jednostavno se osjećaš blaženo. Trčiš kao da si tek krenuo. Ništa ti više u životu ne treba. Samo taj trenutak. Smiješ se dok trčiš, a iza tebe je već 10-ak kilometara. Mladost izvire iz tebe. Pucaš od sreće, snage i samopouzdanja. Širiš radost i mir ulicama kojima prolaziš, ljudima koje si u početku htio „tući“.

Ako si došao skroz do kraja ovoga teksta, vjerujem da si se prepoznao u njemu i da imamo zajednički konačni cilj – postići svetost. Svi smo mi trkači koji se u natječu u utrci za Božje kraljevstvo. Ipak, nije nam želja pobijediti jedni druge, već zajedno utrčati u cilj. Suobličimo se Bogu kako bismo stigli tamo gdje nas On poziva, te svoje noge upravimo u Njegovom smjeru. Potrčimo prema Kristu i stignimo u ciljnu ravninu kao pobjednici ove svete utrke za život vječni!

Autor: Marino Pleić