ALEKSANDRINA MARIA DA COSTA, salezijanska suradnica, blaženica

Časna: 21. prosinca 1995.

Blažena: 25. travnja 2004.

Liturgijski kalendar: 13. listopada

Rodila se u Balasaru, u pokrajini Oporto, nadbiskupiji u Bragi (Portugal) 30. ožujka 1904., a krštena je 2. travnja iduće godine na Veliku subotu. Kršćanski je odgoj dobila od mame i sestre Deolinde. Aleksandrina ostaje u obitelji do sedme godine, a zatim je poslana u Povoa do Varzim, u kućicu koju je obitelj kupila od jednog stolara da bi mogla ići u osnovnu školu koje nije bilo u Balasaru. Tu prima prvu pričest 1911. Godine, a godinu potom i sakrament potvrde od biskupa iz Oporta.

Nakon osamnaest mjeseci vraća se u Balasar i živi s majkom i sestrom u mjestu „Calvario“, gdje ostaje sve do smrti. Počinje raditi u polju jer je bila vrlo robusna: mogla je raditi kao muškarci i zaraditi koliko i oni. Njezino djetinjstvo bilo je živahno, potpomognuto njezinim veselim i komunikativnim temperamentom; kolegice su je jako voljele. S dvanaest godina se razboljela: ima tešku infekciju, možda je to bilo slijepo crijevo, a to je dovodi na korak od smrti. Nadvladava opasnost, ali tijelo će ostati zauvijek obilježeno tom epizodom.

Najvažniji trenutak u njenom životu dolazi s 14 godina. Bila je Velika subota 1918. Taj je dan sa sestrom Deolindom i još jednom djevojkom šivala u kući, kada su najednom tri čovjeka htjela provaliti u kuću te su na kraju uspjeli. Aleksandrina se, da bi spasila svoju nevinost, baca kroz prozor na visini od četiri metra. Posljedice su bile strašne, iako na trenutne. Zapravo, razni liječnički pregledi na koje je išla iznova su dijagnosticirali isto. Do devetnaeste godine još je mogla doći do crkve, gdje bi rado ostajala u boli, na divljenje svih ljudi. Zatim je paraliza sve više napredovala, dok bol nije postala prejaka, a ona ostala potpuno nepokretna. Bio je 14. travanj kada je Aleksandrina položena u krevet, te se nije ustala u preostalih trideset godina života.

Sve do 1928. nije prestajala moliti Gospodina, zagovor Gospe, milost ozdravljenja, obećavši da će ići u misije ako bude izliječena. Ali čim shvaća da je patnja njen poziv, spremno je prima. Govori: „Naša Gospa mi je dala još veću milost. Prvo bolest, zatim potvrdu Božje Volje i na kraju želju za patnjom.“ U tom razdoblju događaju se prvi mistični fenomeni kada Aleksandrina počinje živjeti u velikom zajedništvu s Isusom u tabernakulu posredstvom Presvete Marije. Jednog dana kada je bila sama dolazi joj ova misao: „Isuse, ti si zarobljenik u tabernakulu i ja u svom krevetu, Tvojom voljom. Bit ćemo zajedno.“ Od tada počinje prva misija: biti kao svjetiljka tabernakula. U svakoj misi davala se Vječnom Ocu kao žrtva za grešnike, zajedno s Isusom.

Od 1934. godine Aleksandrina je na poticaj oca isusovca Mariana Pinha, svoga duhovnika, pisala ono što joj je Isus povremeno govorio. Godine 1936., po Isusovim riječima traži Svetog Oca, posredstvom oca Pinha, posvećenje svijeta Bezgrešnom srcu Marijinom. Ovaj zahtjev je više puta zahtijevan, sve do 1941., zbog čega je Sveta Stolica tri puta ispitala nadbiskupa Brage o Aleksandrini.

U njoj stalno raste ljubav prema patnji tako da se poziv na žrtvu mogao sve jasnije osjetiti. Daje zavjet da će uvijek činiti ono najsavršenije. Od petka, 3. listopada 1938. do 24. ožujka 1942., 182 puta svakog petka proživljava muku Isusovu. Aleksandrina je čak uspijevala sići s kreveta da bi uz bolne geste i pokrete mogla vršiti pobožnost Križnoga puta tri i pol sata. „Voljeti, patiti, ponavljati“, bio je to program koji joj je dao Gospodin.

Pio XII. 31. listopada 1942. posvećuje svijet Bezgrešnom srcu Marijinom zajedno a porukom iz Fatime na portugalskom jeziku. Taj čin obnavlja u Rimu u bazilici Svetog Petra 8. prosinca iste godine. Od 27. ožujka 1942. nadalje, Aleksandrina živi samo od euharistije. Godine 1943., četrdeset dana i četrdeset noći, bila je stalno kontrolirana od različitih liječnika radi potpunog posta u bolnici Foce del Douro kraj Oporta.

Godine 1944., novi duhovnik, salezijanac don Umberto Maria Pasquale, ohrabruje Aleksandrinu da nastavi s pisanjem duhovnog dnevnika nakon što je uvidio do kakvih je duhovnih visina došla. To poslušno radi sve do smrti. Iste 1944. godine Aleksandrina se upisuje u Udruženje salezijanaca suradnika. Htjela je imati svoju diplomu suradnice da bi joj uvijek bila pred očima, a dobiva je radi suradnje sa svojom boli i molitava za spas duša, posebno mladih. Moli i pati za posvećenje svih Suradnika u svijetu.

Bez obzira na svoje patnje, nastavlja se zanimati i davati se za siromašne, za duhovno dobro župljana i raznih drugih osoba koje su joj dolazile. Promovira korizmene pobožnosti u svojoj župi. Posebno u posljednjim godinama života, mnogi su joj dolazili iz daleka privučeni glasom svetosti i mnogi su se obratili zahvaljujući njenim savjetima.

Godine 1950. Aleksandrina slavi 25. godišnjicu svoje nepokretnosti. Dana 7. siječnja 1955., Isus joj objavljuje da će to biti godina njene smrti. Bolesničko pomazanje prima 12. listopada. Dan poslije, na obljetnicu posljednjeg Gospina ukazanja u Fatimi, izjavljuje: „Sretna sam jer idem u nebo.“ Izdahnula je u 19:30 tog dana. U Oportu su cvjećari 15. listopada ostali bez bijelih ruža: sve su prodane. Sve za Aleksandrinu, koja je bila Isusova bijela ruža.

Godine 1978., neni ostaci preneseni su u Balasar, u župnu crkvu, gdje danas u kapeli počiva njeno tijelo. Na njezinom se grobu nalaze riječi koje je ona htjela: „Grešnici, ako pepeo mog tijela može biti koristan da vas spasi, približite se i gazite ga sve dok ne nestane. Ali nemojte više griješiti; ne vrijeđajte više našeg Isusa!“. To je sažetak njenog života potrošena isključivo za spas duša.

MOLITVA

Milosrdni Bože,

koji si obasjao Crkvu primjerom blažene Aleksandrine Marije,

koja je bila intimno sjedinjena muci Tvoga Sina,

jer se u svakom dijelu svijeta zapalilo štovanje euharistije

i odanost Bezgrešnom srcu Marijinom,

daruj nam, po njenom zagovoru,

postati dom Duha Svetoga

i vjerni svjedoci tvoje ljubavi.

Molimo te da proslaviš ovu Tvoju poniznu službenicu

i da nam po njenom zagovoru daš milost koju Te molimo.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.