ALBERT MARVELLI  laik, blaženik

Časni: 22. ožujka 1986.

Blaženik: 5. rujna 2004.

Liturgijski kalendar: 5. listopada

Rođen u Ferrari 21. ožujka 1918., drugi od šestero braće. Raste u jednoj pravoj kršćanskoj obitelji gdje se pobožni život spajao s društvenim, vjerskim i humanitarnim djelovanjem.

Seli se s obitelji u Rimini 1930., pohađa salezijanski oratorij i Katoličku Akciju, gdje po primjeru Dominika Savija njegova vjera sazrijeva s odlučujućim izborom: „Moj program sastoji se od jedne riječi: svet.“ Sabrano moli, odlučno pohađa vjeronauk, pokazuje revnost, ljubav i spokoj. Jakog je karaktera, miran, odlučan, voljan, darežljiv: ima jak smisao za pravednost i veliki utjecaj među svim kolegama. Mladić je dinamičan i voli svaki sport: tenis, odbojku, atletiku, nogomet, plivanje, planinarenje. Ali njegova će najveća strast biti bicikl, čak kao sredstvo koje će mu poslužiti u apostolatu i djelima milosrđa.

Svoju kulturnu i duhovnu formaciju razvija na sveučilištu FUCI. Kao primjer odabire Piergiorgija Frassatija. Diplomira kao inženjer mehanike 30. lipnja 1941. godine, a 7. srpnja vojska odlazi u rat. Italija je u ratu: u ratu kojeg Albert lucidno osuđuje: „Brzo će doći mir i pravda za sve narode, rat će zauvijek nestati iz svijeta.“ Otpisan je jer je imao već trojicu braće na frontu, radi jedan kratak period u FIAT-u u Torinu.

Nakon tragičnih događaja 25. srpnja 1943., pada fašizma 8. rujna 1943., proglašenja primirja sa Saveznicima i stalne njemačke okupacije talijanskog tla, Albert se vraća kući u Rimini. Zna svoju zadaću: postaje humanitarni radnik. Nakon svega bombardiranja prvi uskače u pomoć stradalima, ohrabruje preživjele, brine za umiruće, oslobađa ljude u ruševinama. Oslobađa ih ne samo od ruševina, nego i gladi. Albert daje siromašnima sve ono što uspijeva prikupiti: madrace, pokrivače, lonce. Odlazi do poljoprivrednika i trgovaca, kupuje sve vrste potrepština. Zatim na biciklu, napunjene košare, odlazi tamo gdje zna da je glad i bolest. Ponekad bi se vratio kući bez cipela ili bez bicikla: darovao bi ih onima kojima je bilo potrebnije. U razdoblju njemačke okupacije spašava mnoge mlade od deportacije te junačkim i hrabrim djelovanjem uspijeva otvoriti olovne vagone u pokretu prema stanici Santarcangelo i osloboditi muškarce i žene osuđene na koncentracijski logor.

Nakon oslobođenja grada, 23. rujna 1945. osniva se Komitet Oslobođenja. Među prisutnima je bio i Albert Marvelli: nije bio upisan ni u jednu stranku, nije bio partizan, ali svi su prepoznali i cijenili njegov ogroman rad za raseljenike. Mlad je, sa samo 27 godina, ali ima konkretnost i sposobnost u suočavanju s problemima, hrabrost u najtežim situacijama, dostupnost bez granica. Povjeravaju mu najtežu zadaću: komisiju za smještaj koja mora urediti dodjelu stanovanja u gradu, rješavati sporove, zahtjeve za stanove, nikako bez neizbježnih zamjeranja. Zatim mu povjeravaju zadaću rekonstrukcije, kao suradnik sekcije odvojene od graditeljstva.

U jedan mali rokovnik Albert zapisuje: „Bolje služiti, nego biti služen. Isus služi.“ Kršćanin laik, odrastao u salezijanskom oratoriju u Riminiju, posebno ističe svoju vjeru u političkim i državnim obvezama kao jednu službu za opće dobro: „S Gospodinovom pomoći želim i predlažem uvijek biti primjer kolegama te braniti svoju vjeru u svakoj prilici bez obzira na ljudski obzir, ali s umom uvijek upravljenim na veću slavu Božju.“ S tim se duhom službe Albert suočavao s građanskim obvezama. Kada u Riminiju nastaju stranke, upisuje se u Demokršćansku stranku. Osjeća i živi politiku kao služenje organiziranom kolektivu: politička aktivnost može i mora postati najviši izričaj žive vjere.

U to vrijeme, biskup ga poziva za usmjerenje Katoličkih Diplomanata. Njegove obaveze mogle bi se sažeti u dvije riječi: kultura i milosrđe. „Ne treba prenositi kulturu samo intelektualcima, nego čitavom narodu“. Tako daje život narodnom sveučilištu. Otvara pučku kuhinju za siromahe. Poziva ih na misu i moli s njima: zatim u restoranu dijeli juhe i sluša njihove potrebe. Na korist sviju, njegovo je djelovanje neumorno: među osnivačima je ACLI-a (kršćanska udruga radnika), osniva građevinarsku zadrugu, prvu „bijelu“ zadrugu u „crvenoj“ Romagni.

Intimnost s euharistijskim Isusom nikad ne postaje povlačenje u sebe, otuđenje od svojih obaveza i povijesti. Naprotiv, kada upozorava da je svijet oko njega pod znakom nepravde i grijeha, euharistija mu daje snagu za poduzimanje djela otkupljenja i oslobođenja te je sposoban humanizirati lice zemlje.

Uvečer 5. listopada 1946. godine ide s biciklom održati izbornu sjednicu; i sam je kandidat na izborima prve zajedničke administracije. Oko 20:30 sati udara ga vojni kamion. Umire sa samo 28 godina, par sati nakon udara. Majka Maria mu je blizu shrvana u boli. Širom čitave Italije oplakivala se njegova smrt. U povijesti laičkog apostolata, Alberto Marvelli autentična je slika prethodnika Drugog Vatikanskog koncila, kada se govori o laičkom zauzimanju u kršćanskoj animaciji društva. Bio je onakav kako to želi Don Bosco – dobar kršćanin i pošten građanin, zaposlen u Crkvi i društvu sa salezijanskim srcem.

 

MOLITVA

Bože, Oče Svemogući, bogat milosrđem,

zahvaljujemo Ti što si nam darovao Alberta Marvellija

kao znak Tvoje ljubavi.

Razmišljamo o čudesima koje si napravio u njegovom životu:

čvrst molitveni život,

darežljivo služenje u društvu i politici,

žarku ljubav za siromašne.

Na svakom polju svoga života junački je prakticirao vjeru,

nadu i ljubav.

Molimo te, Oče, za zagovor blaženog Alberta:

daj da možemo nasljedovati njegove kreposti i postati kao on,

svjedoci tvoje ljubavi u svijetu.

Molimo te također za svaku duhovnu i materijalnu milost.

Molim za mir i spas Tvoje Crkve,

koju je Albert volio i služio joj.

Daj da Albert bude čašćen u cijeloj Crkvi

na slavu i čast Tvoga imena. Amen.