JOSIP CALASANZ MARQUES   prezbiter i 31 drug, mučenici

Dekret o mučeništvu: 20. prosinca 1999.

Blaženici: 11. ožujka 2001.

Liturgijski kalendar: 22. rujna

Broj ljudi: 16 svećenika; 7 braće pomoćnika; 6 klerika; 2 kćeri Marije Pomoćnice; 1 laik suradnik. Godine 1936. ubijeno je 30, a dvije godine poslije 2.

Skupina iz Valencije: 11 mučenika

Zora, 21. srpnja 1936. Nakon što je salezijanska kuća u Valenciji bila bombardirana, napadnuta je od milicije. U tijeku su bile duhovne vježbe koje je vodio don Josip Calasanz, jedan od prvih salezijanaca u Španjolskoj koji je upoznao Don Bosca u Sarriji 1886. Jedan salezijanac je ostavio svoje svjedočanstvo: „Milicajci naoružani upadaju te su nas poredali po stubištu. Uperili su puške u nas. Kasnije jedan pita drugoga: ‘Zašto niste pucali? Zar se nismo dogovorili da svatko upuca jednoga?’ Don Calasanz nam je dao odrješenje“. Od tamo su preseljeni u zatvor gdje su ostali do 29. tog mjeseca kada su neočekivano pušteni. Od tog se trenutka razvijaju rane priče koje će mnoge dovesti do mučeništva.

Kuća u Valenciji

Josip Calasanz Marques, prezbiter

Predvodi skupinu mučenika jer je tada bio provincijal salezijanske provincije Tarraconense koja je obuhvaćala 14 kuća s 249 braće.

Rođen je u Azanuyu (Huesca) u seljačkoj obitelji 23. studenog 1872. Kršten je istoga dana. Sakrament potvrde prima 7. lipnja 1874. Kada je ostao siroče, o njemu se brine njegova sestra koja je bila domaćica u Barceloni u obitelji Fontcuberta. Ta je obitelj omogućila sve da bi dječak mogao ući u salezijansku kuću u Sarriju. To je bilo 1884. Imao je sreću upoznati Don Bosca 1886., a taj će se događaj u njemu duboko urezati.

Ušao je u Salezijansku družbu kao novak 1. rujna 1889. i dobiva kleričko odijelo od blaženog Filipa Rinaldija. Doživotne zavjete daje 1. rujna 1890. Zaređen je za svećenika 21. prosinca 1895. Bio je prvi španjolski salezijanac svećenik. Nakon što je vršio službu 20 godina, 1916. poslan je na Kubu da proširi salezijansko djelovanje na Antile. Nakon šest godina imenovan je za provincijala Perua i Bolivije. Pozvan je natrag u Španjolsku 1925. godine i imenovan za provincijala Tarraconensea, te će to raditi do smrti.

Don Calasanz bio je utjelovljenje salezijanskog duha radi svoje blagosti. Zato je bio jako omiljen. Njegov način vladanja bio je miran i u isto vrijeme očinski te su ga zvali „drugi Don Bosco“. Imao je veliku dobrotu u srcu i ljubaznost ophođenja. Vodio je duhovne vježbe subraći u Valenciji kada je u noći između 20. i 21. srpnja 1936. uhićen i zatvoren s cijelom zajednicom. Tjedan poslije svi su pušteni na slobodu. Nakon što je svima dao ono što im je potrebno, poslao je subraću da nađu sigurno sklonište i da se uzdaju u Providnost. Revolucionarski komitet uhvatio ga je i osudio zajedno s dvoje subraće 29. srpnja 1936. Revolucionari su u kovčegu oca Calasanza našli misnicu: „To su svećenici – govorili su – i moramo ih ubiti.“ Kada je bio upitan je li uistinu svećenik, odgovorio je: „Da, ja sam salezijanski svećenik.“ U kamionu su odvedeni u zatvor u Valenciju. U vožnji, jedan revolucionar mu je ispalio metak u lice. Don Calasanz je rekao: „Bože moj!“, i beživotno pao u lokvu krvi.

HENRIK SAIZ APARICIO   salezijanski prezbiter i 62 drugova, mučenici

Dekret o mučeništvu: 26. lipnja 2006.

Blaženici: 28. listopada 2007.

Liturgijski kalendar: 22. rujna

22 svećenika, 18 braće pomoćnika, 16 klerika, 3 aspiranta, 3 suradnika i 1 laik suradnik.

Skupina iz Madrida: 42 mučenika

Kuća Carabanchel Gornji (Madrid)

Henrik Saiz Aparicio, prezbiter

Rodio se u Ubierni (Burgos) 1. prosinca 1889. i idućeg je dana kršten. Želeći postati svećenik i redovnik, sa 16 godina je poslan u novicijat u Barcelonu-Sarria i daje zavjete 5. rujna 1909. Zaređen je za svećenika u Salamanci 28. srpnja 1918. Njegovo polje apostolata bile su kuće u Campellu, Barceloni, Madridu i Salamanci; bio je ravnatelj u Salamanci, u Madridu, zatim na teološkom fakultetu u Carabanchelu Gornjem (Madrid), gdje ga je iznenadila revolucija. Isticao se skromnošću, revnošću i posvećenosti svećenstvu. Bio je razborit poglavar, očinski i pun razumijevanja, dajući uvijek prvi primjer u ispunjavanju dužnosti. Stalnim i dugim trudom zadobiva ljubav od sviju, čvrstog je karaktera i gaji duh mrtvljenja. Već je 1934., osjećajući približavanje revolucije, pripremao duše svoje braće za mučeništvo.

Milicija je 20. srpnja 1936. napala kuću u Carabanchelu Gornjem. Don Henrik se nudi umrijeti za sve, ali njegova je ponuda odbijena. Svi su bili zarobljeni. Nakon što su pušteni na slobodu, don Henrik traži sklonište za sve i nastavlja se brinuti za druge. Milicajci ga zarobljavaju 2. listopada 1936., znajući da je svećenik te ga oko 10 navečer strijeljaju.