STJEPAN SANDOR   salezijanac, brat pomoćnik, mučenik, blaženik

Dekret o mučeništvu: 27. ožujka 2013.

Blaženik: 19. listopada 2013.

Liturgijski kalendar: 8. lipnja

Gusta je vojska mučenika koji su u Mađarskoj prolijevali svoju krv radi vjere tokom razdoblja totalitarnog režima, zasnovana na nasilju i pod direktivama boljševičke vlasti koja je došla odmah iza Drugog svjetskog rata. Među njih se zaslužno ubraja i Stefan Sandor, žrtva jake antireligijske represije mađarskog komunističkog režima, posebno teška i krvava od 1946. do 1963.

Stjepan se rodio u Szolnoku, u Mađarskoj, 26. listopada 1914. od Stjepana i Marie Fekete, kao prvi od troje braće. Otac je bio zaposlen na državnoj željeznici, a majka je bila domaćica. Oboje su svojoj djeci prenijeli duboku religioznost. Stefan se školuje u svom gradu, završava školu za metalnog tehničara. Još je kao dječak bio cijenjen od svojih kolega; bio je veseo, darežljiv i ljubazan. Svojim primjerom pomagao je braći u učenju i molitvi. Sa žarom prima krizmu obvezujući se da će nasljedovati svoga sveca zaštitnika, svetog Petra. Služio je svaki dan na svetoj misi u franjevačkoj župnoj crkvi te primao euharistiju.

Čitajući Bollettino Salesiano upoznaje Don Bosca. Odmah ga privlači salezijanska karizma. Nalazi se s duhovnim vođom, izražavajući mu želju za ulaskom u Salezijansku družbu. To govori i roditeljima. Oni mu isprva ne daju podršku, ali Stjepan ih uspijeva nagovoriti i 1936. je primljen u Clarisseum, salezijansku kuću u Budimpešti, gdje je dvije godine bio aspirant. Radi u tiskari „Don Bosco“ kao tehnički tiskar. Započinje novicijat, ali ga mora prekinuti zbog vojnog roka.

Godine 1939. dobiva konačni otpust i nakon godine novicijata daje prve zavjete 8. rujna 1940. kao salezijanski brat pomoćnik. Vrativši se u Clarisseum, aktivno podučava dječake zanatu. Bio je također i obavezan asistirati u oratoriju, a to je radio s entuzijazmom i stručnošću. Zatim promovira Katoličku radničku mladež. Njegova je grupa bila najbolja u tom cijelom pokretu. Po primjeru Don Bosca, pokazao se kao odličan odgojitelj. Godine 1942. pozvan je na front, na rijeku Don u Rusiji, gdje je odlikovan srebrnom medaljom. Rov je za njega bio kao oratorij gdje je salezijanski animirao, ohrabrujući suborce. Na kraju Drugog svjetskog rata obvezuje se na moralnu i materijalnu obnovu društva, dajući se prije svega siromašnim mladima koje okuplja i uči ih zanatu. Doživotne zavjete daje 24. lipnja 1946. kao salezijanski brat pomoćnik, dok 1948. postaje učitelj tiskara. Na kraju školovanja, njegovi bi učenici bili zapošljavani u najboljim tiskarama u glavnom gradu i državi.

Godine 1949., kada Mađarska pod Matyasom Rakosijem plijeni crkvena dobra i započinje progone redovničkih kuća i katoličkih škola, redovnici su odjednom bez ičega: bez kuće, posla, zajednice. Mnogi se na nezakonit način prilagođavaju na svakakve poslove: smetlari, seljaci, portiri, domari, posluga… Odmah je bila vidljiva antireligijska i iznad svega antikatolička inicijativa režima koji započinje odlučne progone Katoličke crkve u Mađarskoj s namjerom njezina podlaganja državi, njezinom postupnom rušenju i ukidanju te potpunom uništenju, gdje su nastavili s brzim oduzimanjem crkvene imovine, raspuštanjem organizacija mladeži, podržavljenjem katoličkih škola te konačnim gašenjem skoro svih redovničkih kongregacija i redova 1950., dok se u isto vrijeme vodio smrtonosni progon svih članova crkvene hijerarhije i kršćana koji su se protivili režimu.

Čak je i Stjepan trebao bježati, ostavljajući svoju tiskaru, ali od toga odustaje i odlučuje ostati u domovini i spašavati mađarsku mladež. Morao je sakriti tiskarske strojeve i na nekoliko se mjeseci sakriti. Zatim se pod drugim imenom uspijeva zaposliti u jednoj tvornici deterdženata u Budimpešti, ali nastavlja neustrašivo i tajno svoj apostolat, znajući da je to bilo strogo zabranjeno. Redovno se nalazio s bivšim učenicima i njihovim prijateljima, brinući se o njihovim školskim i duhovnim problemima. Spremali su se othrvati antikleričkoj propagandi režima te su pomagali i drugima da ostanu jaki u vjeri. U srpnju 1952., Stjepan je zarobljen i više ga subraća nisu vidjela. Bio je neljudski ispitivan od sistema, bio je podvrgnut strašnim torturama i tipičnom pranju mozga te se na kraju našao optužen za razne zločine bez ikakva dokaza: sudjelovanje u urotama protiv demokratskog ustroja, veleizdaju, djelovanja protiv države; sve su bile za smrtnu kaznu. Službeni dokument ga osuđuje na smrt vješanjem 8. lipnja 1953. Stjepan ostaje Kristov svjedok sve do kraja. Često su ga tukli. Zatvorenici svjedoče da je i nakon što je saznao za smrtnu presudu zračio mirom te je pomagao drugima da ne gube vjeru.

U rekonstrukciji biografije Stjepana Sandora ističe se stvaran i dubok hod vjere koji je započet u djetinjstvu i nastavljen u mladosti, ojačan redovničkim zavjetima salezijanca i potvrđen primjerom života salezijanskog brata pomoćnika. Posebno se primjećuje jedan pravi poziv na posvećeni život u duhu Don Bosca, jedna intenzivna i žarka revnost za spas duša, pogotovo mladih. Čak i u najtežim vremenima vojnog roka i rata, njegovo ponašanje kao moralnog, vjernog i mladog brata pomoćnika ostaje netaknuto. Po tom temelju Stjepan Sandor podnosi mučeništvo, bez premišljanja i oklijevanja.

MOLITVA

Svemogući Bože,

Ti si pozvao blaženoga Stjepana Sandora

da bude dio velike obitelji svetoga Ivana Bosca.

Vodio si ga zajedno s Marijom Pomoćnicom kršćana

u njegovoj teškoj misiji spašavanja duša

i u žrtvi života za mađarsku mladež.

On je svjedočio

u vremenu progona Crkve:

promovirao je katolički tisak, služio na oltaru i odgajao mlade.

Njegovim vjernim i odanim duhom i nama pokaži

put dobra i pravde.

Molimo te da ga proslaviš

i da nam po njegovu zagovoru daš milost.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.