FRANJO KESY i 4 druga   mladići, mučenici, blaženici

Dekret o mučeništvu: 25. svibnja 1999.

Blaženici: 13. lipnja 1999.

Liturgijski kalendar: 12. lipnja

 

Molitelji su uvijek zauzimali posebnu ulogu u salezijanskoj aktivnosti. Također u Poznanu (Poljska), u ulici Wroniecka, pokraj salezijanske kuće, tipični je Don Boscov odgoj zauzimao posebnu ulogu radi svoje očinske brige i konkretne ljubavi prema mladima. Bile su to godine nacističke okupacije. Njemačka je vojska ušla u Poznan 11. rujna 1939. Svake večeri, kada su imali malo slobodnog vremena, dječaci bi se skupljali u dvorani salezijanskog oratorija, kao što su to činili i prije rata. Među najstarijima u grupi, bila su petorica budućih mučenika.

Czeslaw Jozwiak rodio se 7. rujna 1919. u Lazynu, blizu Bydgoszcza. Roditelji Leon i Marija su se preselili u Poznan i živjeli su blizu centra. Imali su četvero djece, dva dječaka i dvije djevojčice. Tijekom njemačke okupacije Czeslaw je radio kao slikar, dok je u školskoj godini 1938/39. pohađao gimnaziju.

Edward Kazmierski rodio se 1. listopada 1919. u Poznanu. Njegov otac Wincentry bio je postolar, a majka Wladyslava domaćica. Edward je imao pet sestara. Kada je završio osnovnu školu, njegov stric mu je predložio posao u jednom dućanu koji je držao jedan Židov, Jakub Abramowicz. Edward je kao dječak radio mjesec dana, a zatim je zahvaljujući pomoći salezijanca, Wladyslaw Bartona mogao započeti raditi u mehaničkoj radnji. Tu ostaje i tijekom rata.

Franciszek Kesy rodio se 13. studenog 1920. u Berlinu-Wilmersdorfu. Njegovi roditelji, Stanislaw i Anna vratili su se u Poljsku 1921. te se naselili u Poznanu. Imali su petero djece. Otac je bio stolar i radio je u jednoj električnoj centrali u gradu. Franciszek je već izrazio želju za ulaskom u salezijansko sjemenište u Ladu te se pripremao za aspirantat. Tijekom njemačke okupacije radio je s Czeslawom Jozwiakom.

Edward Klinik rodio se 21. srpnja 1919. u Poznanu. Bio je sin Wojciecha i Anastazije. Njegov otac je bio mehaničar. Edward je imao jednu stariju sestru, Mariju, koja je kasnije postala časna sestra, te mlađeg brata Henryka. U školskoj godini 1936/37. Edward završava salezijansku gimnaziju u Oswiecimu te 1939. maturira u gimnaziji Berger, u Poznanu. Tijekom njemačke okupacije radio je u građevinskoj firmi.

Jarogniew Wojciechowski, najmlađi od petorice, rodio se 5. studenog 1922. u Poznanu. Otac Andrzej radio je u dućanu, a bio je alkoholičar te je napustio obitelj. Zbog toga je Jarogniew bio prisiljen napustiti gimnaziju. Njegova jedina starija sestra Ludoslawa morala se brinuti za majku Franciszku i brata. Jarogniew je pohađao trgovačku školu i radio je kao zaposlenik u dućanu.

Ovi mladići bi poslije škole ili poslije posla provodili svoje slobodno vrijeme u salezijanskom oratoriju gdje bi aktivno sudjelovali u različitim aktivnostima. Kulturni život koji je bio u tom mjestu bila je jedna životna lekcija koja je odgajala karakter, razvijala smisao i dobro raspoloženje. Osmijeh bi vezao s molitvom, igra s razmišljanjem, a s neba je gledao sveti Ivan Bosco. Duše tih mladića bile su odgajane i u osobnom kontaktu s Bogom. U toj atmosferi su rasli, odgajali svoju vjeru i osobnost. Czeslaw Jozwiak bio je predsjednik Družbice Bezgrešne. Edward Kazmierski i Franciszek Kesy mijenjali su se na čelu Družbice Svetog Ivana Bosca: bile su to interne družbe u salezijanskom oratoriju.

Sva petorica bili su salezijanski animatori u oratoriju. Uvijek su bili aktivni u kazališnim predstavama koje su organizirali s velikom snalažljivošću. Edward Kazmierski je posebno volio kazalište i glazbu. Ostavio je pet velikih bilježnica gdje je napisao dnevnik svojih misli i iskustava, od 1. veljače 1936. do 28. svibnja 1939. Na kraju svake godine odabirao je uloge koje će odglumiti na sceni u oratoriju. Njegova druga velika ljubav bila je glazba. Sviđalo mu se ići na operu te je također skladao neke skladbe. Po mišljenju njegovih kolega, bio je veliki glazbenik, tako da su ga zvali: Kompozitor. Rado je bio u zboru s Edwardom Kazmierskim i Edwardom Klinikom. Franciszek Kesy je jako volio sport i rado se njime bavio.

Tijekom rata salezijanska kuća u ulici Wroniecka bila je okupirana od različitih skupina njemačke vojske koji su cijelu zgradu i crkvu pretvorili u vojarnu. Međutim, mladi su se nastavili sastajati u vrtovima van grada. Često im je u glavu dolazila i misao pridružiti se pokretu otpora te su se htjeli uključiti u jednu od brojnih tajnih organizacija koje su se tada formirale u Poznanu. Ne može se sa sigurnošću reći koliko su mladići uistinu sudjelovali u takvim pokretima, ali je zabilježeno da su u rujnu 1940. svi bili uhićeni pod optužbom da su sudjelovali u ilegalnim organizacijama.

Edward Klinik bio je prvi uhićen 21. rujna 1940. Direktno je odveden na rad te se nije mogao ni sa kim pozdraviti. Piše majci u zatvorskom dnevniku: „Zbog mene možeš ostati mirna jer idem u životnu borbu s jakom vjerom. Znam Onu koju ću pitati zaštitu te postati Njen konjanik, bdjet će nada mnom i neće me napustiti nikada.“ Nakon Edwardova uhićenja, ostali su se uplašili; otac Czeslawa Jozwiaka im je savjetovao da pobjegnu iz grada, ali mladići su odlučili ne napuštati svoje drage. U noći 23. rujna, svi su uhićeni.

Tako su se sva četvorica našla u „Kući vojnika“ koja je nazvana „Poznanski Gestapo“ radi okrutnog načina ispitivanja koje se tamo provodilo. Nakon 24 sata ispitivanja prebačeni su u Tvrđavu VII, gdje se vjerojatno već nalazio Edward Klinik. Tvrđava VII bila je na još gorem glasu od „Kuće vojnika“. Bila je sagrađena u XIX. stoljeću kao obrambena tvrđava grada, s debelim kamenim zidovima i pretvorena u zatvor u kojem su, kako kažu glasine, tisuće Poljaka izgubile život od mučenja i egzekucija. Mladići tamo dolaze 24. rujna. Bili su pod punom prismotrom te su im zaplijenjeni svi njihovi predmeti. U džepovima četvorice salezijanskih učenika i zatvorenika su našli jako malo. No, bila je jedna stvar koja je izazvala bijes i galamu čuvara: krunice, od kojih se mladići nisu odvajali. Završile su u smeću, ali bio je dovoljan samo jedan trenutak nepažnje čuvara te su se one opet našle u njihovim džepovima. Od tog trenutka, krunica ih je pratila tokom mučenja i podizala im duh u teškim trenucima.

Mučenja u Tvrđavi VII bila su normalna stvar, a i naši mladići su bili njima izloženi. O tome svjedoči gryps (nezakonita komunikacija zatvorenika) Jarogniewa Wojciechowkog s obitelji, koje je skrivao u postelji postelje. Na jedan komad papira, uz krvavu maramicu, Jarogniew je napisao da su ga tukli dok nije izgubio svijest, a on je molio. Također u dnevniku Edwarda Klinika nalazimo jednu bilješku: „Ponedjeljak, bio je to možda najgori dan u mom životu i neću ga zaboraviti nikada.“ Kakve je patnje podnio tog dana, samo Bog zna. Veliku zaslugu u održavanju duha svojih prijatelja iz oratorija na visini, imao je Czeslaw Jozwiak. Strpljivo im je objašnjavao smisao patnje u zatvoru. „Morate razumjeti – govorio je – da naše patnje nisu uzalud. Neće propasti. Jedni se bore s oružjem u ruci za slobodu Poljske, a drugi pate radi istoga. Bitno je oboje. Ali najvažnije je da tome ostanemo vjerni!“

Nakon jednog kratkog razdoblja, premješteni u drugi zatvor u Poznanu, gdje je život bio malo mirniji, bez mučenja i stalnog straha, ali nažalost i bez slobode. Po danu su radili, a navečer se iz njihovih ćelija čula molitva krunice i salezijanske molitve. S divljenjem i nevjericom, pa čak i zavisti, kolege zatvorenici su gledali te mlade kojima je sve oduzeto, a opet su imali toliku snagu i vjeru te unutarnju radost. Ponekad bi im govorili: „Vi ne razumijete što vas čeka?“, „Samo Bog zna – odgovarali su – a mi se u Njega uzdamo. Što god da se dogodi, bit će Njegova volja.“ Na taj se odgovor moglo samo zanijemiti.

U studenom 1940. došlo je do novog premještaja u zatvor Wronki u izolaciju, u odvojene ćelije. To je bila još bolnija patnja za mladiće koji su se navikli međusobno podržavati, ali bilo je to i vrijeme milosti. Edward Klinik je u svom dnevniku zapisao vlastita „pitanja“ Gospodinu: „O Gospodine, zašto si me tako jako kaznio? Jesam li zaista to zavrijedio? Zašto si mi na leđa stavio tako teški križ?“ Edward se nije zadovoljio s pitanjima i želio je odgovore. „Sine, ne očajavaj – odgovara Bog – i ne traži utjehu u ljudima, jer tko traži utjehu u ljudima, udaljuje se od Mene. Sinko moj, gledaj u Mene, koji sam nosio teški križ za tvoju ljubav, hodao sam prema Golgoti i iz usta mi nije izašla niti riječ žaljenja, a ti se već sada žališ? Daj mi samo ljubav za ljubav.“

Edward Kazmierski je o tom razdoblju pričao kao o vremenu duhovnih vježbi. „ Baš u Wronkiju sam došao u red sa samim sobom. Tamo sam se bolje upoznao i vidio sam da mi još puno fali da bih postao dobri sin Don Bosca, da se svidim Bogu te da budem koristan bližnjemu i na čast obitelji. Sada vjerujem da će mi Bog pomoći kada budem slobodan i tako ću moći ispuniti donesene odluke“. Slične riječi je napisao i Franciszek Kesy: „U Wronkiju, kako sam bio sam u ćeliji, imao sam vremena istražiti svoje dubine i obećao sam da ću drukčije živjeti, po Don Boscovim savjetima, da se svidim Gospodinu i njegovoj presvetoj majci Mariji.“

U Wronkiju su naši mladi živjeli Božić te su htjeli otpjevati jednu pjesmu, ali su odrješito prekinuti od čuvara. Uskrs je bio vrijeme njihova premještaja u zatvor u Njemačkoj, prvo u Berlina, a zatim u Zwickau. Još jedna godina zatvora, puna nade i vjere. Ritam rada bio je prekidan ritmom molitve koja je držala njihov duh. Toliko su se zanimali za svoje obitelji, kako se moglo pročitati u grypsu kojeg bi slali kući na razne načine. Bili su mladići kao i svi drugi, s puno planova. Zamišljali su jednostavnu budućnost radeći, život u maloj kućici s obitelji koju su htjeli imati i odgajati. „Mi s Edwardom sanjamo jednu kućicu s vrtom u blizini grada – čitamo u grypsu Franciszeka Kesyja – ali kakve planove imamo? Samo da nam daju slobodu, onda tek treba zavrnuti rukave i raditi.“

Molili su Boga za dobro zdravlje i govorili su da je sada njihov život dovoljno miran, toliko da ih ne uznemirava što se približava toliko iščekivani datum procesa. „Ubrzo bi trebao biti naš proces – piše Edward Kazmierski u grypsu svojoj sestri – ali ja ne vjerujem u to jer se o tome već ionako priča dvije godine. Kako Bog želi. Ne mislimo puno o tome. Kraj rata je neizbježan“. Zatim u još jednom grypsu potvrđuje roditeljima: „Možda bi bilo bolje da niti ne bude tog procesa. Bog sve zna i dat će dobro! Ono što će se dogoditi, bit će po Njegovoj volji.“

U međuvremenu je zakazan proces: 1. kolovoza 1942., u 9 sati pred izvanrednim sudom u Poznanu, u odvojenoj sekciji od Zwickaua. Mladići su obavijestili svoje obitelji o datumu, tražili su da posebno mole za njih te su čekali. Predstavili su se na sudu 1. kolovoza. Slušali su optužbu stojeći. Ostalo su znali napamet: priprema državnog udara s ciljem izlaska njemačkog dijela države iz njemačkog Reicha. Proces je bio kratak, a žalba još kraća. Kazna za državni udar bila je strijeljanje usred bijela dana: za svu petoricu smrtna kazna!

Mladi oratorijanci proveli su posljednja 24 sata zajedno u ćeliji smrti broj 3 u Palači pravde u Dresdenu. Nisu živjeli u očaju, nego su se pripremali za čas smrti sakramentima pomirenja i euharistije. Njihova duhovna veličina vidi se u posljednjim pismima obiteljima. Jednostavne riječi, pune ljubavi, koje su postale pravi dokaz njihova junaštva.

„Moja najdraža majko, najdraže sestre – piše Edward Kazmierski – primio sam vaše oproštajno pismo. Jako mi je drago čuti da ste se pomirili s Božjom voljom. Zahvalite Gospodinu za Njegovo veliko milosrđe. Dao mi je spokoj. Pomiren s Njegovom voljom, uskoro odlazim s ovog svijeta. Hvala ti mama na tvom blagoslovu. Tako hoće Bog. Od tebe je tražio ovu žrtvu. Molim vas svim srcem za oprost. Molite za mene.“

„Moji najdraži roditelji, braćo i sestre – započinje svoje pismo Franciszek Kesy – došao je trenutak rastanka. Dobri Bog me uzima sebi. Ne žalite što u tako mladoj dobi odlazim s ovog svijeta. Sada sam u stanju milosti, a ne znam bi li kasnije bio vjeran svojim obećanjima. Idem u nebo, doviđenja. Tamo, u nebu ću moliti Boga. Molite ponekad za mene. Sada idem.“

„Najdraži roditelji, mama, tata, Maria, Henryk – tako se najdražima obraća Edward Klinik – misteriozni su putovi Gospodnji, ali moramo se s tim pomiriti jer se sve događa za dobro naše duše. Sve do posljednjeg trenutka Marija je bila moja majka. Sada majko, kad me ne bude, uzmi Isusa k sebi. Moji najdraži, ne očajavajte i ne plačite radi mene jer sam ja već s Isusom i Marijom.“

„Moji najdraži roditelji, Ivana, braćo – piše Czeslaw Jozwiak – baš danas je dan posvećen Mariji Pomoćnici, a ja odlazim s ovog svijeta. Molim vas samo da ne plačete, da ne očajavate, da vam srce ne bude pogođeno. Tako Bog hoće. Molite Gospodina za mir moje duše. Ja ću moliti Boga za vas, da vas blagoslovi te da se jednog dana svi vidjeti u nebu. Šaljem vam svima poljubac.“

„Najdraža i voljena Ludoslawa – tako je Jarogniew Wojciechowski smirivao sestru (majka mu je umrla tijekom njegove druge godine u zatvoru) – budi sigurna da nisi sama na ovoj zemlji. Ja i mama ćemo ti uvijek biti blizu. Od tebe tražim samo jedno: povjeri sve svoje osjećaje samo Isusu i Mariji jer ćeš u njima naći mir. Zamisli koja sreća: odlazim s ovog svijeta sjedinjen s Isusom u svetoj pričesti. U ovoj mojoj posljednjoj pričesti mislim na tebe i predajem sebe i tebe, s nadom da će cijela naša obitelj biti jako sretna gore. Idem sada i čekam te u nebu s dragom majkom.“

Rečenice su napisane 24. kolovoza 1942., a sljedećeg su dana objavljivane na zidovima Poznana. Osuđeni u izvanrednom procesu, bez mogućnosti obrane te zbog stvari koje nikako nisu za smrtnu kaznu, dali su junački primjer kršćanske vjere i života. Proizašli su iz salezijanskog oratorija u Poznanu, a tamo su dobili snagu da mogu mirno prihvatiti Božju volju, tako da su i mogli oprostiti svojim krvnicima u duhu evanđelja.

 

MOLITVA

O Bože, koji su blaženim mučenicima dao milost svetosti u mladoj dobi;

obnovi čuda Tvoga Duha da se i mi Tvojom ljubavi možemo suočiti s najvećim preprekama

i da s entuzijazmom hodamo prema Tebi koji si Istina i Život.

Molimo Te da proslaviš ove svoje sluge i da nam po njihovu zagovoru daš milost koju Te molimo.

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen.