Hvaljen Isus i Marija!

Ne znam na koji način i kojim riječima prenijeti sve ono što sam doživjela ovih dana u Rijeci ni kako sve svoje doživljaje pretaknuti u jedan članak, ali pokušat ću. Kad bi me netko zaustavio ovih dana na ulici i upitao da jednom riječju opišem Susret Salezijanske mladeži u Rijeci, bez razmišljanja bih rekla: RADOST. Ona se mogla opipati. Bila je tako stvarna i vidljiva. Koliko god radost svrstavali u apstraktne imenice, ona je bila ovih dana sve, samo ne apstraktna. Bila je mladić, bila je djevojka, bila je svećenik i časna sestra. Bila je osmijeh na licu i sjaj u očima. Bila je zajedno otpjevana pjesma, otplesani ples, igra… I nije se dala ugasiti. Ni umorom, ni glađu, ni žeđi, ni akademijom (šala-mala) Samo je sve više rasla i prelijevala se na svakoga tko se 25. i 26. svibnja našao na igralištu u Rijeci.

Ono što je pogotovo pomoglo da radost naša još više raste bile su riječi don Angela, Don Bosca današnjice, upućene mladima. Osvrčući se na razne zemlje koje je pohodio, rekao je da sve te kulture i mladi jesu različiti. Dok se jedni vole grliti, drugima je izraz poštovanja distanca, ali da ono što je svima isto jest srce. Srce mladih koje je otvoreno, velikodušno, koje ima sposobnost ljepote i dobrote. To je uvijek isto, u cijelom svijetu, svim mladima. Bog nam je preko njega pokazao koliko zapravo vjeruje u nas mlade, da imamo budućnost, da se ne bojimo, da hrabro kročimo i otvaramo svoja srca i vrata svakoj osobi koju susretnemo. Na don Angelu se mogla vidjeti istinska vjera u nas mlade. Ostaje otvoreno pitanje na kojemu svatko može zastati, a to je: ako jedan nesavršeni čovjek nas vidi kao takve, kakve li nas tek Bog vidi? Kakvu li tek vjeru Bog ima u nas? Kakvi li smo tek u očima koje su nas stvorile? Posvijestio nam je našu salezijansku karizmu, da nikada ne prestanemo sanjati i vjerovati u osobe. Da se nikada ne prestanemo brinuti za druge, da naša vrata uvijek budu otvorena svima, ističući našu snagu – biti blizu ljudi, biti za druge. To je snaga koja nam dolazi od Boga. Samim time imamo jednu veliku odgovornost. Ne možemo se samo zadržati na tome što smo doživjeli. Mi smo pronašli izvor prave radosti. No, postoje druga mlada srca koja tragaju za radošću i nalaze je na krivim izvorima koji brzo presuše, iščeznu i ostaju sami, s neutaženom žeđu. Pozvani smo uzeti te mlade za ruku i pokazati im izvor žive vode, pokazati im da postoji izvor nepresušne, neprolazne radosti. Posebno me dotaknula jedna gesta don Angela. U jednom trenutku kad smo ga ispraćali, napravili smo veliki krug oko njega i pjevali „Lijepa li si“. On je stajao sam u krugu i veselio se zajedno s nama, ne znajući ni jednu jedinu riječ drage nam pjesme. Najednom, nekoliko stotina mladih poletjelo je prema njemu, a on umjesto da ustukne, da se preplaši da ga možda slučajno ne bi zatrpali, oborili na pod, pregazili u nepažnji, napravio je nešto što je ganulo mnoga srca: raširio je svoje ruke u zagrljaj i nasmijao se. Kakve li ljubavi. U srcu mi je odjeknula pjesma „Ja sam s vama“ i riječi: „Kćeri, sine, Ja sam s vama, i želim ostati s vama. Držim otvorene ruke i čekam, na sve vas, strpljivo s ljubavlju. I želim da budeš tu u mom zagraljaju – i ti, i ona, i on, i svi ljudi ovoga svijeta.“ Svi se zainatimo, i dajmo si zadatak, da što više mladih, po Božjoj milosti koja djeluje preko nas, privučemo u taj vječni zagrljaj ljubavi.

Na kraju, evo, hvala ti Bože na svim mladima koje sam ovdje susrela. Na svakom osmijehu i na svakom pogledu ispunjenom čežnjom za Tobom. Hvala ti na ovoj mladosti i njihovoj istinskoj radosti prožetoj Tobom. Hvala ti što smo te mogli susreti na igralištu jednako tako kao i na bdjenju pred Presvetim oltarskim sakramentom. Hvala ti što smo progledali srcem, što si otklonio mali dio naše sljepoće. Molim te, daj nam snage da uvijek budemo radosni, te da jednog dana postignemo naš konačni cilj – spasenje duše.

Božji blagoslov, Monika.

VIDEO