ALOJZIJE ORIONE   prezbiter, svetac

Blaženik: 26. listopada 1980.

Svetac: 16. svibnja 2004.

Liturgijski kalendar: 16. svibnja

 

Alojzije Orione rodio se u Pontecuroneu (pokrajina Alessandria i biskupija Tortona) 23.lipnja 1872. Otac mu je bio radnik na cesti; majka bijaše žena duboke vjere s visokim smislom za odgoj. Dok u njemu raste svećeničko zvanje, tri godine (1882-1885) pomaže ocu u popravku cesta. Primljen je u franjevački samostan u Vogheri (Pavia) 14. rujna 1885. s 13 godina, no upala pluća mu ugrožava život te se mora vratiti obitelji u lipnju 1886. Od listopada 1886. do kolovoza 1889. bio je učenik u oratoriju u Valdoccu. Sveti Ivan Bosco primijetio je njegove kvalitete i ubraja ga među svoje odabrane uvjeravajući ga: „Bit ćemo uvijek prijatelji.“ U Torinu upoznaje djela milosrđa svetog Josipa Benedikta Cottolenga, bliska salezijanskom oratoriju.

Počinje tečaj filozofije u sjemeništu Tortona 16. listopada 1889. Još kao mladi klerik bio je osjetljiv za društvene i crkvene probleme koji su bili u tim uznemirujućim vremenima. Posvetio se solidarnosti s bližnjim u Društvu uzajamne pomoći svetog Marcijana i u Konferenciji svetog Vinka. Kao dvadesetogodišnjak piše: „Imam ogromnu potrebu i najveći lijek za liječenje rana ove jadne zemlje, toliko lijepe i toliko nesretne! Zaplijeniti srca, imati osjećaja za narod i prosvjetljivati mladež: širiti u svima veliku tajnu katoličkog otkupljenja s papom i za papu. Duše! Duše!“ Potaknut ovom apostolskom vizijom, 3. srpnja 1892. u Tortoni otvara prvi oratorij koji se brine za obrazovanje i kršćanski odgoj mladića. Godinu poslije, 15. listopada 1893. Alojzije Orione, dvadesetjednogodišnji klerik, otvara koledž u okrugu Svetog Bernardina namijenjen siromašnim mladima. Za svećenika je zaređen 13. travnja 1895., a na istom slavlju biskup na njegovih šest učenika stavlja habit. Još više razvija apostolat prema mladeži s otvaranjem novih kuća u Mornicu Losani (Pavia), u Notu na Siciliji, u San Remu, u Rimu.

Oko mladog osnivača rastu klerici i svećenici koji formiraju početak Malog djela Božanske Providnosti. Godine 1899. s radom započinju Pustinjaci Božje Providnosti inspirirani benediktinskim sloganom „moli i radi“, prije svega u poljoprivrednim kolonijama koje u tom vremenu odgovaraju potrebama za društvenim i kršćanskim uzdizanjem na selu. Biskup Tortone, monsinjor Igino Bandi, s Dekretom 21. ožujka 1903. priznaje mušku kongregaciju Malog djela Božanske Providnosti, Sinova Božanske Providnosti (svećenici, braća pomoćnici i pustinjaci) s karizmom izraženom u „dovođenju malenih i siromašnih Crkvi i papi, kroz djela ljubavi“. Potaknut osobnim savjetima pape Lava XIII., don Orione u prve Konstitucije 1904. godine stavlja među ciljeve nove kongregacije rad za ujedinjenje Crkve. S velikom ljubavlju prema Crkvi i njenim pastirima te sa strašću za osvajanjem duša, aktivno se zanimao za goruće probleme u društvu, slobodu i jedinstvo Crkve, rimska pitanja, modernizam, socijalizam, dekristijanizaciju radničke mase.

Nakon potresa u prosincu 1908. koji je usmrtio 90.000 ljudi, don Orione žuri u Reggio Calabriju i Messinu dati podršku najprije siročadi i postaje organizator civilne i vjerske obnove. Po želji Pija X. bio je imenovan za generalnog vikara Mesinske biskupije. Nakon tri godine napušta Siciliju te se može posvetiti odgoju i razvoju kongregacije. U prosincu 1913. šalje prve misionare u Brazil. Ponovno daje potporu stradalima u potresu 13. siječnja 1915. koji pogađa Marsicu, sa skoro 30.000 žrtava. Bile su to godine Prvog svjetskog rata. Don Orione više puta putuje Italijom podržati razne karitativne akcije, duhovno i materijalno pomaže osobama svih staleža, budi i njeguje svećenička i redovnička zvanja.

U dvadeset godina od osnutka Sinova Božanske Providnosti kao razgranato stablo, 29. lipnja 1915. s radom započinju Male misionarke milosrđa, s istom karizmom, pozvane na pomoć najugroženijima te preko Božanske Providnosti i majčinstva Crkve šire ljubav siromašnima i bolesnima, služe u obrazovanju, domovima za napuštenu djecu i u raznim pastoralnim djelatnostima. Godine 1927. s radom počinje i kontemplativni red Sestara Svetog oltarskog sakramenta kojima se kasnije pridružuju Kontemplativke Isusa Raspetoga. Uključuje i laike na staze ljubavi i u građanske zadaće dajući poticaj Damama Božanske Providnosti, Bivšim učenicima i Prijateljima. Kasnije, ispunjavajući predviđene intuicije, u Mala djela Božanske Providnosti osniva Svjetovni institut Orionino i Laički pokret Orionino.

Nakon Prvog svjetskog rata (1914-1918) množe se škole, koledži, poljoprivredne kolonije, dobra djela i asistencije. Don Orione posebno izlazi na periferije velikih gradova: bio je u Milanu i Genovi, Buenos Airesu, u Sao Paolu u Brazilu te u Santiagu u Čileu. Sve te ustanove, namijenjene braći koja trpe i koja su u potrebi, bile su kao „nove propovjedaonice“ gdje se govorilo o Kristu i Crkvi, bili su „svjetlo vjere i civilizacije“. Misionarska revnost don Orionea, koja se pokazala već 1913. s poslanjem u Brazilu njegovih prvih redovnika, nastavila se u Argentini i Urugvaju (1921), u Palestini (1921), u Poljskoj (1923), na Rodosu (1925), u Sjedinjenim Američkim Državama (1934), u Engleskoj (1935), u Albaniji (1936). On sam je bio u misijama u dva razdoblja (1921-1922) i (1934-1937) po Latinskoj Americi, u Argentini, Urugvaju, Brazilu i u Čileu.

Uživao je poštovanje Pija X., Benedikta XV., Pija XI., Pija XII. i Autoriteta Svete Stolice, koji su mu povjeravali mnoge delikatne zadatke, probleme za riješiti, rane za liječenje kako unutar Crkve, tako i u odnosima s građanskim svijetom. Isticao se razboritošću i dobrotom u pitanjima modernizma, u promociji pomirenja između Crkve i države u Italiji, u prihvaćanju i obnavljanju svećenika koji su zastranili. Bio je propovjednik, ispovjednik i organizator brojnih hodočašća, misija, procesija, živih jaslica i drugih popularnih vjerskih manifestacija. Veliki poklonik Bogorodice promiče odanost svim sredstvima. Njegovi klerici svojim rukama podižu svetište Gospe od Straže u Tortoni (1931) i Gospe od Caravaggija u Fumu (1938).

U zimu 1940., već bolujući od angine pektoris i nakon dva srčana udara uzrokovani teškoćama u disanju, don Orionea su subraća i liječnici uvjerili da se odmara u brdima San Rema, iako govori: „Ne želim živjeti i umrijeti među palmama, nego među siromašnima koji su sam Isus Krist.“ Nakon samo tri dana, okružen njegom subraće, don Orione umire 12. ožujka 1940., izdišući: „Isuse! Isuse! Idem!“. Njegovo je tijelo, okruženo brojnim poklonicima, primilo svečane počasti u San Remu, Genovi, Milanu, a završilo u Tortoni odakle je bilo prebačeno u kriptu svetišta Gospe od Straže. Njegovo je tijelo pronađeno netaknuto nakon prve ekshumacije 1965., a nakon toga smješteno u središte svetišta.

Utjelovio je karizmu milosrđa prema siromašnima, vidjevši u njima Isusovo lice i služeći im u svetoj radosti. Uvijek u pokretu, vodio je jedan pokornički i siromašni život. Bio je uvjeren da je najveće dobro bilo živjeti u prisutnosti Božjoj i vjerovati u Božansku Providnost. Slogan don Orionea bio je: „Više vjere, više vjere, braćo, treba nam više vjere!…Naša vjera, napravljena za borbu u svakom boju, postala je najveće božansko utočište ljudskog života, ona je najviša inspiracija svake vrijednosti, svakog svetog junaštva, svake lijepe umjetnosti koja ne umire, svake istinske moralne, vjerske i građanske veličine.“

 

MOLITVA

Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti,

slavimo Te i hvalimo

radi neizmjerne ljubavi koju si raspršila

u srcu svetog Alojzija Orionea

i što si nam u njemu dala apostola milosrđa, oca siromašnih,

dobročinitelja patničkog i napuštenog čovječanstva.

Daj nam nasljedovati žarku i velikodušnu ljubav

koju je don Orione davao Tebi, dragoj Gospi, Crkvi,

papi, svim potlačenima.

Po njegovim zaslugama i zagovoru

daj nam milost koju te molimo

da možemo iskusiti Tvoju Božansku Providnost.

Amen.