Svake godine, već po 11. put naša MZ Sv. Josipa organizira hodočašće u Međugorje. Tako je bilo i ove 2018.g.  Prvi vikend 5. i 6. svibanj rezerviran je za našu dragu Gospu Međugorsku!                                                                                                                                 

Krenuli smo u ranojutarnjim subotnjim satima, molitvama preporuke i predanja Bogu Ocu, Milosrdnom Isusu i u zaštitu Majci Mariji i sv. Josipu krunicom u rukama, a molitvom  i pjesmom na usnama, noseći tako u srcima sve svoje mile i drage, Crkvu i domovinu Hrvatsku.                                                                                                                                                     

Oko podneva smo stigli u Međugorje. Iako sa kišobranima, ali radosna srca molitvom i pjesmom pozdravili smo Gospu, osjećajući se kao da smo došli kući, svojoj Majci. Ubrzo, praćeni suncem, krenuli  smo na Brdo ukazanja. Tu smo se susreli sa 1. izazovom, jer je bilo otežano hodanje po mokrom i skliskom hercegovackom kamenu i tlu, ali kojega smo uspješno savladavali, posebno bosonogi hodočasnici, a među njima i 8,5g Rita.                                                                         

Večernji molitveni program započeo je u 17h gdje smo svi pristupili ispovijedi, molitvi  krunice i sv. misi. Meni osobno su najljepše ispovijedi  upravo ovdje u Međugorju, a i mnogi drugi se sa time slažu! Sv. misa je počela vani i meni je osobno pasalo to oblačno i malo hladnije predvečerje. Ali izdržali smo samo do propovijedi, kada smo se zbog jakog vjetra svi morali preseliti u crkvu. Ubrzo se i kišno nebo otvorilo nad Međugorjem, osjećajući se kao da nas Gospodin po Gospi blagoslivlja.  Dan smo završili klanjanjem  Presvetom oltarskom sakramentu, koje je posebno lijepo ovdje u Međugorju. Crkva je bila prepuna. Nije se imalo gdje stajati, a kamoli sjediti. Tih sat vremena činilo se kao da se cijeli svijet zajedno klanja srcem, molitvom i pjesmom Kristu i priznaje samo jednog istog Boga koji ga je stvorio. Bilo je divno i riječima neopisivo. Toliko različitih nacionalnosti, svijet u malom, a svi došli radi Gospe i Isusa, radi jednog istog Boga Oca!                                                                                                                                                                    

Sv. nedjelja započela je u 6h buđenjm, doručkom i spremanjem za Križevac. Čekao nas je još veći uspon, ali meni se činio nekako lakši nego dan prije.                                  

Za mene je Križevac posebno mjesto. Do vrha se ne penjemo samo nogama nego i svojom vjerom i srcem, moleći krunicu žalosnih otajstava. Postaju po postaju častimo poklonom Isusovom Križu, molitvom  i suosjećanjem s Njegovim mukotrpnim  križnim putem, iznoseći svoje zahvale, molitvene  nakane izmučenom  Isusu i žalosnoj mu Majci, Gospi  Mariji, iako suznih očiju, ali iskrena i otvorena srca, moleći tako za svoje obitelji, za potrebite i preporučene, za Crkvu i domovinu.  Što smo bliže vrhu, sve je više suznih očiju, pa i onih muških. Došavši na vrh Križevca srca su nam sretna i radosna kao da smo svoj križ predali žalosnoj Gospi i sada se lakši vraćamo dolje niz Križevac na sv. misu po Božji blagoslov za kraj hodočašća.                                                                                                                              

Oni koji su malo stariji i nemočniji pri hodu,  njih 15 ostalo je  u organiziranom lijepom moljenju uz postaje Križnog puta i krunice uz uskrslog Isusa u neposrednoj blizini Gospinog svetišta.                                                                                                                     

U podne se, rastajemo i pozdravljamo s Bijelom Gospom, pomalo sjetno, ali molitvom  zahvale i pjesmom obećavajući joj da ćemo biti bolji neg’ smo bili.  Zahvaljujemo joj i ostavljamo joj naše brige, neka nam ih ona pomogne  nositi. Ona šuti i gleda nas sa smješkom, kao na svoju nestašnu dječicu koja misle da sve mogu i znaju sama, dok ne dožive pad, a onda se ponovo vraćaju Majci i traže njezinu pomoć i zagrljaj. Srca su nam radosna, ispunjena Božjom milinom, koja joj pjesmom govore: “Zbogom Majko nado naša, opet ćemo k tebi doći….“                                                                                          

Na povratku smo još svratili u svetište Sv. Ante u Humcu kod Ljubuškog  gdje se nalazi lijepa najstarija crkva u Hercegovini i arheološki muzej sa prapovjesnim antičkim  arheološkim zbirkama prije 16 000 godina.                                              

Vraćajući se za Zagreb, zahvaljivali smo Bogu i Gospi za milosti koje smo već zadobili, kao i za sunčana 2 lijepa dana. Srca su nam bila zaista posebno radosna što se vidjelo kroz više od 3h svjedočenja u autobusu, gotovo svih  prisutnih hodočasnika, svjedočeći što smo to lijepoga doživjeli u Medjugorju.                                                 

Bus je vrvio od našeg smijeha i pozitivnih emocija, ali i pjesme. Bilo je desetak osoba koje su bile prvi put u Medjugorju. Njihova su svjedočanstva bila posebno emotivna. Tako smo se sretni i blagoslovljeni vratili  svojim domovima i obiteljima.    Marijo Kraljice Mira i sv. Josipe hvala vam i molite i dalje za nas!

 napisala štovateljica sv. Josipa Ruža Barišić

GALERIJA SLIKA