Prošle je večeri, 16. travnja u dvorani Oratorija Dominik Savio, u organizaciji izdavačke kuće Salesiana, održana tribina pod nazivom „Muško i žensko. Točka“, čiji su sudionici bili don Damir Stojić, Marina Katinić, Matej Čuljak i Krešimir Miletić. Na tribini je svaki od sudionika progovorio o vrlo aktualnoj temi rodne ideologije iz svoje perspektive, nadovezujući se na sadržaj slikovnica „Bog ima svrhu za djevojčice i za dječake“ i „Svako tijelo ima nešto reći“, zbog čijeg je izdavanja i organizirana ova tribina. Voditelj tribine Marin Periš na početku je istaknuo tri cilja ovoga susreta: 1. Preko slikovnica se želi evangelizirati i odgojiti djecu; 2. Preko tribine se želi potaknuti uključivanje u javnu raspravu u društvu o ovoj temi; 3. Na kršćanski način, koristeći argumente, a ne ideologiju, progovoriti o onome što je u središtu pozornosti zadnjih nekoliko tjedana u hrvatskim medijima.

Raspravu je započeo don Damir Stojić govoreći s pozicije moralnog teologa i promicatelja djela „Teologija tijela“ pape Ivana Pavla II. Istaknuvši važnost, ali i kompleksnost navedenog djela, bit knjige je za svrhu ove tribine ovako sažeo. Papa je u razdoblju od 1979. do 1984. god. kroz 129 kateheza izlagao o međusobnom odnosu žene i muškarca te njihovu odnosu prema Bogu. Na prvu mnogima zvuči nespojivo da Crkva ima nešto pričati o tijelu, odnosno da teologija i tijelo idu zajedno. Međutim, u središtu kršćanske poruke jest sintagma „I riječ je tijelom postala“, čime teologija ulazi u tijelo, a tijelo je stvorio sam Bog. Upravo se navedene slikovnice odlično uklapaju u to. Naime, slikovnica „Svako tijelo ima nešto reći“ povezana je s Papinom devetnaestom katehezom u kojoj on ističe kako čovjek preko svojega tijela može saznati nešto o svojoj duši. Druga slikovnica „Bog ima svrhu za djevojčice i za dječake“ zapravo poručuje da ima dobrog i dostojanstvenog i u dječacima i u djevojčicama, ali je ono različito, a to sekularni svijet ne poznaje. Ta različitost treba postojati jer dobro je za dječake da su dječaci i dobro je za djevojčice da su djevojčice.

Marina Katinić, doktorandica iz filozofije i kroatistica, govorila je na temelju svojeg iskustva u radu s učenicima gimnazijskog obrazovanja, ali i predškolske dobi. U svojem je izlaganju istaknula kako djeca u razdoblju od treće do sedme godine života, za koje su ove slikovnice i predviđene, tragaju za identitetom. No, sve kreće postavljanjem sljedećeg pitanja: „Je li tijelo nešto što ja imam ili što ja jesam?“ Zapadna je civilizacija od novoga vijeka stavljala naglasak na ovo prvo, na čovjekovo posjedovanje tijela. Iz takva razmišljanja proizlazi kako je za čovjekov identitet bitna samo svijest, odnosno da je tijelo na raspolaganju čovjekovu umu. Međutim, biblijski je pogled drugačiji, nema odvajanja tijela od uma. Tako je razmišljao i francuski fenomenološki filozof Maurice Merleau-Ponty koji je djelovao sredinom 20. st., rekavši kako je tijelo primarno mjesto spoznaje svijeta. Naglasivši kako je bitno u postavljenom pitanju izabrati oboje, a ne samo jedno, doktorandica je željela reći kako tijelo nije samo objekt nego i subjekt, jer bi u suprotnom čovjek mogao njime samo manipulirati. Upravo kroz navedene slikovnice dan je doprinos dječjoj potrazi za identitetom kroz koju prolaze u odgojno-obrazovnom procesu.

Matej Čuljak, psiholog dječjeg vrtića „Vrapče“, naveo je kako u psihologiji postoje mnoge teorije koje istražuju zašto su neki obrasci uvjetovani i nametnuti čovjeku. Čovjek ne može izuzeti nasljeđe i okolinu koja utječe i odgaja djecu od najranijih dana, ali ne smije ni prepustiti djeci da sama sebe odgajaju. Kroz svoj rad u vrtiću uočio je kako nema isključivo muških niti isključivo ženskih igračaka, ali kako je prirodno da se dječaci radije odlučuju za, primjerice, loptu, a djevojčice za neke druge stvari. Normalno je da djeca, bila ona muška ili ženska, imaju neke svoje izbore i to tako treba biti. Referirajući se na sadržaj slikovnica, rekao je kako se jednakosti, ali i različitosti među djevojčicama i dječacima propagiraju i da je to dobro, a da je u sekularnom svijetu puno stereotipa i predrasuda koje se svakodnevno mogu čuti.

Završno je usmeno izlaganje imao Krešimir Miletić, diplomirani socijalni radnik, predsjednik Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti Blaženi Alojzije Stepinac i društveni aktivist. Govorio je o negativnom utjecaju Zapada na hrvatski narod i kulturu kroz nametanje, kako oni misle, „naprednog“ u odnosu na hrvatsko „nazadno“. To se najviše očituje kroz osmogodišnji odgojno-obrazovni proces u kojem obrazovne ustanove, između onog dobrog i ispravnog, djecu uče i neistinama, tj. nečemu što je suprotno onome što im roditelji govore kod kuće. Istaknuo je kako je svaka osoba na ovom svijetu nastala spajanjem muške i ženske spolne stanice, da svaka osoba ima majku i oca. Kroz čovjekov život njegovo se tijelo mijenja, kao i karakter i navike, ali on uvijek ostaje onaj „ja“ od začeća do smrti. To tijelo će uskrsnuti, a ne neko drugo, tako da je tijelo dio čovjekove osobnosti. Svaki je čovjek neponovljiv, jedinstven i različit na svoj način. Kroz slikovnice se vidi kako dječak nije bolji od djevojčice niti je djevojčica bolja od dječaka. Oboje su dostojanstveni i vrijedni. U završetku izlaganja pozvao je mnogobrojnu publiku u Oratoriju na hrabrost u svojem djelovanju, roditeljsko uključivanje u školske i vrtićke aktivnosti te međusobno umrežavanje, na čemu počiva i naša Crkva. Potom je uslijedilo vrijeme za pitanja iz publike i kratka rasprava.

Autor: Luka Begović

Foto: Ivana Markić

GALERIJA SLIKA