U našem kvartu, na Jarunu, nalaze se ljudi sa svih strana. Svatko je donio sa sobom svoje običaje. To se dobro vidi u vrijeme blagoslova stanova. Kad bi netko bio dobar etnolog i poznavatelj narodnih običaja, mogao bi, po uređenju stola, odmah prepoznati tko je iz kojeg kraja. Svatko je zadržao običaj kojeg je obdržavao u djetinjstvu zajedno sa svojom obitelji. To je lijepo i ne bi bilo dobro da se ti običaji zaborave jer su dio naše kulture i našeg etničkog identiteta.

Slično je kad se okupimo nedjeljom na misi. Svatko iz svoje obitelji i župe gdje je ponikao donosi ono što on smatra da je bitno kod sv. mise. To je dobro, dok to ostaje osobni znak vjere, ali je malo nezgodno kad se svatko ponaša na svoj način. Tako susjed do susjeda čini razne geste i čudi se susjedu što on tako ne čini, a zaboravlja da je on rođen u Međimurju, a susjed u Dalmatinskoj zagori. Ne treba se čuditi drugome, ali isto tako možemo se držati umjerenog izražavanja svoje vjere, koje smo stekli u svojoj obitelji i u djetinjstvu ili mladosti. Već su stari Rimljani govorili da različitost veseli. To je naše bogatstvo, ali nemojmo nikada ni pomisliti da se jedino mi molimo na ispravan način. Kako se treba moliti za vrijeme mise, propisano je u Rimskom misalu. On je pisan za čitav svijet i daje neku normu, koja nam daje određenu sigurnost. Ne mogu reći da se čovjek, koji moli „Our father“ ili „Padre nostro“ ili „Vater unser“ ili na kojem mu drago jeziku, ne moli ispravno jer ne moli „Oče naš“. Normalno je da stranac tu molitvu, koju nas je naučio Isus, moli na svom jeziku. Ne može je moliti na hrvatskom dok ne nauči taj jezik ili makar riječi molitve na hrvatskom. Nekad se molilo latinski, a nakon Drugog vatikanskog sabora svi narodi mogu slaviti Boga na svom jeziku, a mi Hrvati imali smo tu povlasticu još prije Drugog vatikanskog sabora. Svaki se čovjek drži vlastite tradicije, a kad se nalazi u zajednici nastoji se uskladiti i glasom i riječima sa zajednicom u kojoj se nalazi.

Pitaju se ljudi koju molitvu moliti za vrijeme podizanja. Može se moliti bilo koja molitva u sebi, može se izreći koja strelovita molitvica, „Slava Ocu“ ili riječi sv. Tome: „Bog moj i Gospodin moj“, samo neka se ne moli na glas, nego u tišini svoga srca. Može se samo u tišini meditirati. Bitno je da ne krenemo u bitku molitvama. Negdje cijela zajednica pjeva „Zdravo Tijelo Isusovo“ odnosno „Zdravo Krvi Isusova“, ali Rimski misal predviđa tišinu. Što tko moli u svome srcu, njegova je stvar, ali zajednica treba djelovati jedinstveno. Zbog toga su u Rimskom misalu propisane molitve, riječi i geste kojima se služi zajednica koja slavi Euharistiju. Različiti smo, ali svi slavimo istoga Boga, onako kako smo naučili. Nemojmo brzopleto prihvaćati neke običaje, pogotovo ako im ne znamo porijeklo ni značenje.

don Josip Krpić