Ovih dana, u pripravi na Uskrs, vjernici su se puno ispovijedali. To je dobro i pohvalno. Ipak, mi svećenici stječemo dojam da ljudi ne znaju kako se pravilno ispovijedati. Zadnji sam puta govorio o ispovjedaonicama, kako se ponašati pri ulasku u ispovjedaonicu, osobito kad se radi o znakovima na vratima naših ispovjedaonica. Budući da je bilo puno penitenata „sa strane“, to jest onih koji nisu iz naše župe, napomenut ću još jednom da je sustav ispovjedaonica takav da treba paziti na crveni ili zeleni znak iznad vrata na koja ulaze oni koji se žele ispovijediti. Jednostavno. Zeleno je znak da je ispovjedaonica prazna, a crveno je znak da je ispovjedaonica zauzeta. Vrata, iza kojih se nalazi svećenik, obilježena su križem koji sjaji bezbojnom svjetlošću. To je jasno.

Htio bih reći par riječi o tome kako se ispovijedati u smislu sakramenta. Ima sve više ljudi koji znaju kako se ispovijedati, ali ipak. Kad se dođe na ispovijed, neka se ispovijedaju vlastiti grijesi, a ne muževljevi ili grijesi djece. Znam da je čovjeku važno da se požali, ali tako ništa neće promijeniti. Želimo li doista promjenu u svom životu, moramo ispovijedati svoje grijehe. Jedino se tako možemo mijenjati. Jednako tako, nemojmo se opravdavati, u smislu: „Psovao sam, ali me je žena naljutila; nisam išao na misu, mislim da čovjek i ne treba ići na misu svake nedjelje.“ Takve i slične isprike često se čuju, a nepotrebne su. Potrebno je skrušiti se i ponizno priznati sve svoje grijehe. Nema smisla ići na ispovijed pa prešutiti grijehe jer nam je neugodno. Svećenik je poput liječnika i vjerujte mi, uopće nije znatiželjan. Ako nešto i pita, to je zato da bi se penitent dobro ispovijedio i da mu ispovijed bude na spasenje, a ne da počini svetogrdnu ispovijed. Treba znati da je ispovijed prije svega susret s Isusom, jer to je sakrament, koji nam oprašta naše grijehe. Nemojmo svećeniku govoriti ono što bi on htio čuti ili ono što nam je manje neugodno. Donesimo odluku da dobro i skrušeno ispovijedimo svoje grijehe kad idemo na ispovijed, inače, takva ispovijed nema smisla. Dapače, može nam biti opterećenje, a ne olakšanje.

Da bismo se mogli dobro ispovijediti, dobro se pripremimo za ispovijed. Ako se redovito dobro pripremamo na ispovijed, možemo doći iznenada, kad vidimo da je svećenik u ispovjedaonici. Redovito, neka se dođe na ispovijed dobro pripremljen. Neki, osobito mladi, zapišu svoje grijehe, makar u glavnim crtama da bi se pripremili i da znaju što reći. Nema smisla reći: „Nisam ukrao, nisam nikoga ubio pa nemam grijeha.“ Kad svećenik postavi par pitanja, odmah vidi da se ima još dosta toga za reći. Takva ispovijed neće nam biti na korist. Ispovijedajmo se dobro i često, ali izbjegavajmo skrupuloznost jer ona je duhovna bolest. Ne bojmo se da smo se loše ispovijedili ako smo se htjeli dobro ispovijediti. Treba uvijek računati s Božjom milošću i pomoći Duha Svetoga.

don Josip Krpić