Jasno mi je da je danas reći nešto protiv djece najgori krimen koji si čovjek može dopustiti. Već sam o tome govorio jednom na misi i reakcije su bile jako podijeljene. Zato i ne mislim govoriti o djeci, nego o roditeljima. Lijepo je i pohvalno da se roditelji brinu za djecu. Tako i treba. Lijepo je vidjeti kako i očevi nježno nose svoju djecu, što je u neko drugo vrijeme bilo nemoguće vidjeti. Potrebno je da pomognu svojim suprugama u odgoju djece jer ona su ono najvrijednije što čovjek može imati i ona su budućnost domovine. Ipak, dijete ne smije biti stavljeno na pijedestal nedodirljivosti. Ono ne može činiti što hoće, nego ga se treba odgajati. Zato bih želio progovoriti nešto o tome kako se ponašati kad dijete dovedemo u crkvu.

Roditelji trebaju upućivati dijete kako se ponašati u crkvi. Pitanje je li to moguće, kad ni roditelji sami ne znaju kako se ponašati. Zato ovo pišem roditeljima jer djeca ne znaju čitati. Mislim da sam svima već dosadio jer u svakom svom tekstu pišem da je u crkvi potrebno ponašati se POBOŽNO I DOSTOJANSTVENO. Prema tome, znamo da u crkvu dolazimo pomoliti se, slaviti Gospodina pa i naše ponašanje mora tome odgovarati. Djecu koju dovodimo u crkvu -trebamo voditi i u ponašanju. Nema smisla trčati za djetetom po crkvi. Ako dijete ne zna, odrasli moraju znati. Treba ih poučiti kako se ponaša u crkvi. Kao što učimo dijete da jede žlicom (naravno kad za to dođe vrijeme), kako ga učimo da kaže hvala, molim, izvoli, oprosti, tako moramo poučiti dijete da se u crkvi moli i da se ne može ponašati kao na igralištu. Kada povesti dijete u crkvu? To zavisi od psiho-fizičkog razvoja djeteta. Naravno da djetetu može biti dosadno u crkvi jer ne razumije, a odrasli ga ne upozoravaju (onako kako to dijete može razumjeti) da se treba prikladno ponašati na takvom mjestu. To traži puno angažmana od roditelja. Nije dovoljno uzeti dijete kao paket i povesti ga u crkvu. Treba više puta posjetiti crkvu kad nema mise. Treba dati djetetu do znanja da se tu mora drugačije ponašati. Treba se pomoliti s djetetom kad se dođe u praznu crkvu i dati mu do znanja kako se ispravno ponašati u crkvi. To uključuje i obvezu da se s djetetom moli i kod kuće. Ako se dijete ne ponaša primjereno ponašanju u crkvi, treba ga povesti van iz crkve da se malo smiri, a onda se mogu vratiti u crkvu i da se dijete tako malo po malo nauči kako se treba ponašati u crkvi. Naravno, to traži veće angažiranje roditelja, ali znamo da su za svoju djecu, što se tiče odgoja i ponašanja u društvu, roditelji spremni „sve“ učiniti pa tako trebaju voditi brigu i oko vjerskog i duhovnog odgoja svoje djece.  Te stvari dijete neće naučiti na razini razuma, nego na razini navike. To je, uostalom, uobičajeni način učenja kod djece.

Zna se kakvo je ponašanje prikladno određenom mjestu i trenutku. Želim samo reći da su roditelji prvi koji se o tome moraju brinuti.

don Josip Krpić