„Neka u vama ostanu vjera, ufanje, ljubav, to troje: ali najveća je među njima ljubav.“ Ovi retci iz Prve poslanice Korinćanima najbolje nam mogu posvjedočiti i objasniti veličinu današnjeg dana, kao i cijelog Velikog tjedna. U Vazmeno trodnevlje uveo nas je don Damir Stojić, uz koncelebraciju brojnih svećenika i ministranata, dok je pjevanje predvodio Mješoviti zbor naše župe.

Ravnatelj naše župne zajednice u svojoj nam je propovijedi naglasio veoma važne riječi s početka današnjeg Ivanova evanđelja: „…budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Ne do pola, ne onoliko koliko mu se dalo, koliko je imao snage, volje i energije. Ne, ljubio nas je do kraja! Bez obzira na okolnosti, osjećaje, boli, tugu, patnju kroz koju je prolazio. Što to nama danas znači i kako je to uopće vidljivo? Kao i uvijek, u onome što uzimamo zdravo za gotovo ili možda ponekad negiramo njihovu važnost – euharistiji i svećenićkom redu. Toliko nas voli da želi stalno biti s nama i davati nam se svakodnevno u maloj bijeloj hostiji. Velika utjeha i sreća će nas obuzeti kad to spoznamo srcem, a ne samo glavom, jer kad uistinu ‘progledamo srcem’, kao što bismo trebali i ove godine u Ciboni, onda će nam život skladati neku drugačiju melodiju. Isus će nam u nedjelju pokazati kako je moguće da naša životna simfonija prijeđe iz molske u dursku ljestvicu, ali za to je potrebno srce koje ljubi i vjeruje bez ograničenja i straha.

Upravo iz tog razloga Isus nam kaže da ipak nisu svi čisti. Zašto? Zato što nam je dragi Bog dao slobodu odabira. U toj slobodi možemo se pokloniti Isusu i moliti ga da nas očisti, ali ga možemo i odbiti. „S jedne strane ljubav, a s druge tragedija“, kaže don Damir. Isus nam je pranjem nogu dao primjer kako se trebamo odnositi jedni prema drugima. Bog da pere noge običnim ljudima?! Vjerujem da bismo svi reagirali poput Petra. Isus nam je pokazao da trebamo slijediti Osobu, a ne ostati samo na razini zakona ili zapovijedi. Pitanja za svakoga od nas – zašto smo došli večeras na misu? Zašto ćemo idućih dana sudjelovati na obredima? Zašto uopće vršimo sve te tradicionalne stvari iz godine u godinu? Zato da bismo samo ‘odradili’ svoju dužnost i kako bismo mogli smiriti svoju savjest stavljanjem ‘kvačice’ pored ‘misa na Veliki četvrtak’? Ako je tako, bolje da ni ne dolazimo. Uštedimo vrijeme, a i živce. Ne trebamo se preko sat vremena premještati s noge na nogu i pitati se kad će više sve ovo završiti.

Moramo ipak jedno znati – dug je put do svetosti. Pun uspona i padova. Isus zna da nismo savršeni i sretan je kad mu priđemo i s minimumom ljubavi i vjere. Ipak, danas nam je dao smjernice kojima nam je ići. Isto tako, pokazat će nam na Veliki petak gdje nas sve to vodi. Zemaljski gledano – u propast. Duhovnim očima gledano – u vječnu radost. Na nama je da se odlučimo kojim ćemo putem krenuti…

GALERIJA SLIKA

Autor: Marino Pleić

Foto: Ivan Martić