Skoro dvije godine u našoj crkvi imamo lijepe i nove ispovjedaonice. Na one stare skoro i da smo zaboravili. Ove nove pružaju nam više privatnosti jer su dobro izolirane, a pokornik može izabrati hoće li kleknuti ili sjesti. To je dobro, ali mislim da nam upotreba naših ispovjedaonica nije uvijek jednostavna. Problem je u tome što se materijali potroše i više se ne otvaraju, a niti zatvaraju onako kako je to bilo u početku. Različita je situacija od ispovjedaonice do ispovjedaonice, ali generalno je pravilo, kad se ulazi u ispovjedaonicu, da se kvaka pritisne do kraja i da se onda povuče. Nekada se pokorniku čini da je pritisnuo kvaku do kraja, a ona je samo na pola pritisnuta pa se jezičac, u stvari, nije otpustio i omogućio otvaranje. To se događa bilo da se ulazi, bilo da se izlazi iz ispovjedaonice. Dakle, pritisnuti kvaku do kraja, a onda povući vrata, odnosno gurnuti ih, zavisno od toga ulazimo li ili izlazimo iz ispovjedaonice. Malo pažnje pri tome pridonijet će tome da ne budemo nervozni na ispovijedi ili poslije nje. To je samo praktično pitanje. Za ovaj put ne želim ulaziti u način ispovjedanja. O tome nekom drugom zgodom.

Drugi problem izazivaju brojna vrata pa pokornici katkada ne znaju gdje ući iako su vrata dobro obilježena. Unatoč tome, pokušat ću malo bolje razjasniti koja su koja vrata. Dakle, imamo četiri ispovjedaonice iako su one spojene u jednu cjelinu. Prema tome imamo četvora vrata za svećenike i četvora vrata za pokornike. Iznad svećenikovih vrata svijetli križ. Svjetlo je žućkaste boje. Iznad vrata nalazi se jedan ovalni znak, nešto poput elipse. Taj znak može biti zelene boje, a to znači da je ispovjedaonica prazna i da se može doći na ispovijed, a može biti i crvene boje, što znači da je ispovjedaonica zauzeta i da treba pričekati dok se oslobodi (doduše, svećenik katkada zaboravi promijeniti boju, kao što se meni zna dogoditi). Pitao sam se zašto baš ovalni znak, a onda su mi objasnili da je to povezano s našim svetohraništem koje je ovalnog oblika kao pšenično zrno. Nadam se da će to pridonijeti da bude manje nesporazuma kod ispovijedanja.

Treći problem, a možda ću natuknuti nešto i o četvrtom, odnosi se na ljude koji se znaju nasloniti na ispovijedaonice jer im je tako lakše. Neka se to ne čini. I u bankama postoji linija diskrecije, a to još više moramo poštovati kod ispovijedi. Znam da nije uvijek lako stajati za vrijeme mise, ali i samo naslanjanje općenito, na zid recimo, ne daje baš lijepu sliku, a naslanjanje na ispovjedaonicu moglo bi nekoga natjerati da netko izvana prisluškuje (ne znam koliko je zvučno izolirano kad se tako blizu stoji). Četvrti problem uz ispovjedaonice je taj da kad neki roditelji vide da se nitko ne ispovijeda, jednostavno, s djecom sjedaju u ispovjedaonicu. To nije ni lijepo ni pristojno. Suzdržimo se od tog običaja koji ne pripada prikladnom ponašanju u crkvi. Dakle, kao i uvijek do sada u ovim napisima, glavno je pravilo da se ponašamo dostojanstveno i pobožno.

don Josip Krpić