Danas bih htio nešto reći o našem kretanju po crkvi. Ona je mjesto, izgrađeno od čovjeka, da ga bolje podsjeti na Božju blizinu. Boga ne zatvaramo u crkvu i, kako kaže psalam, Gospodnja je zemlja i sve na njoj, znamo da se Boga ne može zatvoriti u određeni prostor, a kamoli ograničiti ga na to. Ipak, čovjek voli imati neko mjesto gdje će na poseban način častiti Boga, zato on gradi građevine za svoje klanjanje Bogu. Stoga se i traži prikladno ponašanje u crkvi.

Kad dođemo u crkvu, prvo potražimo svetohranište. Ono je označeno stalno upaljenom, često crvenom, svjetlošću koju mi ljudi nazivamo i vječno svjetlo. Ono je znak, kad je upaljeno, da se na tom oltaru nalazi svetohranište i da se u njemu nalaze posvećene hostije, Isus. To je mjesto gdje se klanjamo Isusu i zato, kad dođemo u crkvu, poklonimo se na jedno koljeno u tom smjeru u znak pobožnosti. U našoj crkvi to i nije problem jer imamo samo jedan pokrajnji oltar, odnosno kapelicu, ali kad se nađemo u starijoj crkvi s više oltara, upaljeno svjetlo znak je Isusove prisutnosti. Tako trebamo učiti i djecu, da se i sama znaju pokloniti Isusu. U početku to će za njih biti samo obična kretnja, ali koliko mi tome budemo pridavali važnosti, toliko će i ona to sve više prihvaćati.

Uglavnom, kad god smo u crkvi, nastojmo se dostojanstveno kretati, bez žurbe, a pogotovo ne trčati po crkvi, osim ako nije neka smrtna opasnost ili životna ugroženost. Tada vrijede druga pravila. Jednako tako, roditelji trebaju djecu poučiti da ne trče po crkvi, a onda da ni oni sami ne hodaju za njima. Treba ih učiti na svetost mjesta i da to nije isto mjesto kao i dječje igralište gdje oni mogu trčati i skakati koliko ih je volja. Znamo da su djeca „živo srebro“, ali roditelji su tu da ih poučavaju i usmjeravaju. Ako doživljavaju crkvu samo kao mjesto gdje se oni mogu igrati, nikada je neće doživljavati kao mjesto gdje trebaju Bogu odavati štovanje. Ono što sada prihvate kao naviku, lakše će kasnije prakticirati u drugim fazama svog životnog razvoja. Dakle, osnovno pravilo – neka naše kretanje po crkvi bude dostojanstveno, pobožno i takvo da pobuđuje druge na dostojanstvo i pobožnost.

don Josip Krpić