Netko je rekao da, kad čovjek ne zna svoj cilj, svaki mu je put dobar. Vjerojatno i jest, ali mi ne želimo putovati samo radi putovanja. Kad putujemo, uvijek imamo svoj cilj. Naše sposobnosti i naš cilj određuju i naš put.

Ovo malo filozofiranje služi mi kao uvod u temu koju ovoga puta želim istaknuti. Nedavno sam u listiću pisao o tome kako se treba pokloniti pred Presvetim i kako ćemo uočiti gdje se nalazi Presveti oltarski sakrament. Doista, Bog je dostojan svake hvale i našeg poklona. Ipak, često se vidi kako se ljudi naklanjaju na sve strane, a da i ne znaju zašto to čine. Potrebno je informirati se o pravilnom ponašanju. Nepravilno ponašanje ne može uvrijediti Boga, prije ga može nasmijati kad mi pokušavamo oponašati nešto što ne razumijemo. Upravo kao što se događa u igri gluhog telefona. Na početku se nešto kaže, a na kraju čuje se nešto sasvim deseto. Stoga, nastojmo se pravilno ponašati i kad se klanjamo Presvetom, kad iskazujemo počast oltaru ili nekim slikama ili kipovima koji nas podsjećaju na ono što prikazuju. Nije prikladno pokloniti se na jedno koljeno pred kipom ili slikom. Dovoljno se lagano nakloniti. Poklon na jedno koljeno ostavljamo isključivo za Presveti oltarski sakrament kad se nalazi u svetohraništu. Kad je izložen, obično kleknemo na oba koljena. U skladu s time kleknemo na oba koljena kad je podizanje za vrijeme svete mise, pogotovo ako se nalazimo u klupi gdje postoji klecalo. Nekada bi svi kleknuli, bez obzira jesu li bili u klupama ili su stajali izvan njih. Dopušteno je da čovjek i stoji, ali bi bilo dobro da se u trenutku podizanja barem nakloni iskazujući čast Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Naravno, izuzeci uvijek postoje i oni su, ponajviše, posljedica kakve bolesti ili neke druge osobne prirode. Ipak, svatko neka radi prema svojoj savjesti jer, Bog koji vidi u tajnosti, poznaje svaku našu misao, nakanu i namjeru.

Iz te pobožnosti neki rado kleknu kad idu na Pričest. Nekada je to bilo normalno kad je postojala pričesna klupa i kad nije bilo puno onih koji su se pričeščivali. Danas smo usvojili oblik pričešćivanja stojeći. Taj oblik ne znači da mi Isusa manje poštujemo, nego je više praktičan. Ako se netko baš želi nakloniti ili pokleknuti, prikladan trenutak za to jest kad se osoba, koja je neposredno pred nama, pričešćuje. U svemu neka nas vodi princip pobožnosti i dostojanstvenosti.

don Josip Krpić