Kad god pišem ovu kolumnu, čini mi se da pišem nešto što je očito, ali vjerojatno se kroz vrijeme nakupilo različitih devijacija u ponašanju. Ne bih rekao da je tome razlog neka zločestoća, nego se više radi o nemaru.

Sve se svodi na to da je crkva sakralni prostor i da zahtijeva određeno ponašanje koje je u skladu s mjestom u kojem boravimo. U crkvi ne govorimo glasno. Prije svega jer je to sveto, odnosno posvećeno mjesto, rezervirano za molitvu, pobožnost i odavanje poštovanja Gospodinu. S druge strane, ne govorimo glasno da ne bismo smetali drugima u molitvi. Stoga, u crkvi nije prilično glasno govoriti, dovikivati se, a vjerujte mi, ima i toga, pogotovo sam to doživio na vjenčanjima. Glasni razgovor nije primjeren ni za vrijeme pobožnosti, a ni onda kad se u crkvi ne odvija neka pobožnost. Govorimo samo kad je nužno i to tiho. To je znak našeg poštovanja mjesta, Boga i drugih ljudi. Isus se povlačio u osamu kad bi molio pa je tako crkva prostor naše osame, privilegirano mjesto susreta s Bogom, osobito u Presvetom oltarskom sakramentu.

Treba se ponašati u skladu s mjestom gdje boravimo. Dat ću samo nekoliko primjera iz svakodnevnog života. Sasvim nam je normalno da u knjižnici ne govorimo glasno. Studenti, koji tamo uče, to dobro znaju. Jednako tako, ako se nađemo na nekom koncertu klasične glazbe, ne pristoji se glasno govorenje, vikanje i kretanje bez ikakvog razloga po koncertnoj dvorani dok traje izvedba. Nikome nije čudno kad takvu glasnu osobu upozore knjižničari tražeći tišinu ili redari u dvorani. U krajnjem slučaju, može doći i do udaljavanja, a svi ostali bi se složili, misleći kakvi su to divljaci došli u knjižnicu ili na koncert. Sportska natjecanja i utakmice su nešto sasvim drugo. Tamo je normalno vikati i navijati, jesti kokice ili piti pivo, ali to je stadion. Crkva ima svoj način ponašanja i nastojmo usvojiti ponašanje kakvo dolikuje svetosti mjesta.

don Josip Krpić