Don Bosco je o Franji Saleškom sigurno čuo već kao bogoslov, a zatim i kao mlad svećenik u svećeničkom konviktu u Torinu.

Ne treba nas stoga čuditi što će, kad ustanovi oratorij, svoju temeljnu ustanovu za odgoj mladeži, upravo Franju Saleškoga izabrati prvo za zaštitnika oratorija, a zatim i za zaštitnika novoosnovane redovničke družbe – salezijanaca.

Zašto ga je Don Bosco smatrao uzorom…?

Franjo potječe iz francuske plemićke obitelji De la Sales. Rodio se 1567. (u vremenu renesanse i baroka, europskog katolicizma i suvremenog raskola protestantizma, srednjovjekovne Crkve i Crkve Tridentskog koncila) u dvorcu Thorens u pokrajini Savoyja. Po želji roditelja kao najstariji sin trebao je biti baštinik i nasljednik u obitelji. Studirao je u koledžima La Rochu, Annecyju, Clermont u Parizu. U Padovi na sveučilištu doktorirao je pravo. Kad se vratio kući zauzeo je mjesto pravnika u odvjetničkom senatu.  U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje.

U toku svoga studija doživio je duhovno obraćenje i čuo je poziv: “Ostavi sve i slijedi me.” Postao je svećenik ženevske biskupije, djelovao je kao pučki misionar među kalvinima u pokrajini Chablais. Svojom hrabrošću mnogo puta je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.

U 35.godini postaje biskup ženevske biskupije i osniva redovničku zajednicu Sestara Pohoda Marijina i Družbu oblata. Njegova spisateljska djelatnost je postala baština čitavog kršćanstva (“Uvod u pobožni život”, “Rasprava o Božjoj ljubavi”, “Vježbe u krepostima”, “Nagovori o molitvi” , „Filotea“, „Theotimus“ i mnoge druge…). Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu, znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost!

Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću. Upravo zbog toga je bio moderan svetac.

I zbog toga je Don Bosco imao toliko poštovanje prema tom velikom čovjeku. Zbog Franjina žara u radu za spas duša, zbog njegovog gorljivog rada u obrani katoličke vjere i zbog njegove blagosti prema svima, pogotovo prema najpotrebitijoj mladeži.

Umro je razmjerno mlad, 1622. godine u 55. godini života u Lyonu, a ukopan je u Annecyju. Proglašen je svetim 1665. godine i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.