Približavanje posljednjem danu siječnja za našu salezijansku župu ima jednu posebnu, slavljeničku dimenziju. Znamo da se 31. siječnja Katolička crkva spominje svetog Ivana Bosca, utemeljitelja Salezijanske družbe i drugih grana goleme Salezijanske obitelji, velikog pedagoga, mistika, dobrotvorca i „oca i naučitelja mladeži“, kako ga je nazvao sveti papa Ivan Pavao II. Na četvrtu nedjelju kroz godinu 28. siječnja započela je trodnevna priprema za ovaj veliki dan. Kateheza o Don Boscu bila je uvertira u večernje svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio don Mihovil Kurkut, direktor nakladničke kuće Salesiana u koncelebraciji s velečasnim Vladom Trkmićem i uz asistenciju brojnih ministranata te glazbeno animiranje zbora Mirabilia Dei.

Kao i svake nedjelje, riječ je bila obilata i pružila je don Mihovilu podlogu za nadahnutu homiliju. U prvom čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona Bog obećaje slanje proroka, živu riječ. On nas nikada ne napušta i poznate su nam sve naše potrebe. Ono što je svojevrsna barijera djelovanju Božje ljubavi jest tvrdoća naših ljudskih srca o čemu je govorio Psalam, a to su ona srca koja su zakukuljena, ranjena te se boje novih ranjavanja. Kao što je i istaknuo don Mihovil, često su tvrda srca prisutna i u našim obiteljima i bliskim odnosima. Uslijedilo je i tumačenje odlomka iz Prve poslanice Korinćanima, koju se valja interpretirati iz jednog gledišta da će Isus svakoga časa doći i usmjerenosti prema Gospodinu kojeg u ovome svijetu na poseban način svjedoče redovnici. U ovozemaljskome životu upravo su redovnici svojevrstan znak i provokacija ovome svijetu živeći drugačijim životom i darujući poradi Ljubavi svima svoje srce. Obzirom da je bila nedjelja, preskočen je i spomendan jednog velikog prezbitera i crkvenog naučitelja svetog Tome Akvinskog. Upravo je on, koji je mnogo toga napisao, spoznao da sve to ne vrijedi koliko jedan trenutak s Gospodinom, a jedini uvjet da budemo sveti jest da to i želimo.

I postupno smo stigli do srca Službe čitanja – Evanđelja po Marku. Odlomak govori o danu u Kafarnaumu, ribarskom i trgovačkom gradiću koji je Isusu poslužio za apostolat. Gospodin je tumačeći riječ to činio s jednim autoritetom Učitelja, Njegova riječ je dirala u srce, nije se pozivao ni na koga te je išao u samu srž. Naravno da je to tako kad je On sam Riječ i zato nema boljeg tumača i govornika. Zanimljivo je da se u tom trenutku u sinagogi našao i jedan opsjednuti čovjek iz kojeg je uslijedila reakcija zloduha, a to je ujedno i dokaz da i u crkvi može biti vrag. I zato su neke loše situacije u Crkvi prilika za pročišćenje i prestanak življenja paralelnog života te dodatna šansa da se opredijelimo za Krista. Upečatljive su don Mihovilove riječi da naša vjera, ako ne dira svakodnevicu i ostaje na riječima i teorijama, zapravo vražja. Katkad u svojim promišljanjima može se izostaviti govor o đavlu, ali je još jedna napast vidjeti ga u svemu. Ponekad i nama ljudima on toliko iskrivi realnost da u svemu vidimo zlo, a često i našu krivnju znamo svaljivati isključivo na njega. Međutim, mi smo ti koji slobodno pristajemo na grijeh. Evanđelist se fokusira na Isusa koji oslobađa, a na neki način evanđelje i jest oslobođenje kada Gospodinu damo da uđe u naš život i napravi reda. Upravo Riječ Božja mijenja naše živote, ona prokazuje ono što je zlo. Bog nas je stvorio za radost, sreću i puninu te svaki puta kada dolazimo na sakrament pomirenja i blagujemo euharistiju, On zapovijeda onome koji nas neprestano optužuje da umukne i iziđe. Na koncu, valja si postaviti pitanje – tko je Isus za svakoga od nas?

Nakon svete mise u oratoriju je uslijedilo gledanje filma o Don Boscu. Vjerujem da nam ovaj velikan 19. stoljeća može biti autentičan uzor na koji način se živi i odjelotvoruje evanđelje u našoj svakodnevici. Sveti Ivane Bosco, moli za nas!

Autor: Hrvoje Fabrični

Foto: biesseonline.sdb.org