Kao jedan od najtužnijih dana novije hrvatske povijesti svakako će ostati upamćen 29.11.2017., što potvrđuje i slika mnoštva koje je pohrlilo u crkvu Svete Mati Slobode kako bi se, na misi zadušnici koju je predvodio don Damir Stojić, pomolilo za dušu generala Slobodana Praljka, koji si je tog dana, za vrijeme izricanja presude hrvatskoj šestorci u Haagu, oduzeo život ispivši otrov. Ovaj tekst neće biti politička ili bilo kakva druga analiza presude, posljedica koje za sobom povlači, posebno onih koje se tiču Hrvata u Bosni i Hercegovini. Takva analiza evidentno je potrebna u situaciji u kojoj se objave vezane za Herceg-Bosnu ili Slobodana Praljka brišu, profili na društvenim mrežama prijavljuju, ruše hrvatski internet portali i slično. Duboko se nadam da će takvih analiza biti i kad prođe trenutni medijski interes te kad više ne bude jednak intezitet šoka u kojem se kao narod nalazimo, jer smo na to pozvani.

Nije riječ samo o analizama, riječ je o svakoj vrsti djelovanja koja započinje zamjećivanjem problema i proučavanjem istog, a završava u aktivnom djelovanju usmjerenom na potrebe slabog, potlačenog, zanemarenog, obespravljenog… Katolici nemaju luksuz birati hoće li se za takvu vrstu djelovanja naći mjesta u njihovim životima, katolici su na to pozvani, na što nas podsjeća i citat iz Evanđelja kojeg smo mogli čuti u nedjelju na svetoj misi: „Bdijte dakle, jer ne znate ni dana ni časa.“ Koliko god bismo si riječ „bdjenje“ voljeli prevesti kao neko ugodno, mirno i pozorno čekanje drugog Gospodinova dolaska, zavaljeni u našim toplim i ugodnim foteljama, pa eto kad ga već čekamo, onda i moleći; te se riječi najmanje odnose na takvo čekanje. Bdjenje ne označava naš kukavičluk, zonu komfora ukomponiranu s manjkom djelovanja koju si često pokušavamo opravdati tješeći se kako činimo sve što je pisano; molimo, bdijemo i čekamo. Svećenik nas na prvu nedjelju došašća upozorava kako je riječ o aktivnom čekanju, kako je besplodna molitva bez djela jednako kao što su besplodna djela nenatopljena molitvom. Svećenik nas podsjeća kako u zadnjih nekoliko desetaka godina nema novih redova što upućuje na nužnost djelovanja laika u Crkvi. U ovom trenutku čitatelj si može postaviti pitanje kakve veze ima aktivno djelovanje laika u Crkvi sa smrću generala Praljka ili situaciji Hrvata u BiH? Bojim se da smo se uljuljali u životni ritam kojeg smo kreirali, do te mjere da ne vidimo i ne čujemo, da se ne interesiramo, da ne pomažemo. Nakon šoka, zbunjenosti i tuge, koja je uslijedila nakon što sam čula vijest o smrti generala Praljka, shvatila sam da je i na mojim rukama grijeh propusta. Koliko sam o tome čitala, koliko sam se interesirala i koliko o tome znam, koliko sam statusa napisala, pisama pokušala poslati, koliko sam molila…? (A koliko sam još tek stvari mogla napraviti koje nisam ni vidjela jer čovjek ne vidi dobro kad nije blizu Svjetla.)  „Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni.“ (Mt 25, 35-37)

Osim toga, ne mogu se načuditi (i inače, a posebno ovih dana) apatijom, nezainteresiranošću, čak i svojevrsnom antipatijom prema braniteljima i ratu. Kada se raspravlja o tom pitanju često se zna čuti kako je to prošla stvar, kako se ne možemo okrenuti budućnosti dok smo okrenuti prema prošlosti, ne razmišljajući kako je možda teško okrenuti se budućnosti upravo jer nismo „razriješili“ svoju prošlost. Postavljam si pitanje – u kojem su trenutku ljubav i žrtva postale anakrone, stare, staromodne, nebitne i „prošle stvari“? Kladim se da ti isti kojima je „već dosta slušati o ratu“, obrambenom, Domovinskom ratu; vole ljude u svojim životima, vole biti zaljubljeni, vole neke romane, pjesme, serije u kojima se tematizira ljubav i dive im se, dive se likovima koji se odlučuju žrtvovati radi voljene osobe. Ukratko – vole voljeti. Koliko se treba voljeti život, drugu osobu, obitelj, istinu i pravdu, Boga, da se riskira i sve to stavi ispred vlastitih planova, komocija, ugodnosti, ma vlastita života! Pjesnici i pisci oduvijek su se divili žrtvi i tematizirali je u svojim djelima, dok je nama danas očito ona kao koncept nepoznata, ako nam je i poznata, onda svakako nezanimljiva i nebitna. Konzumeristički duh vlada svima nama, cilj je samo što više imati; imati kako bismo u tome uživali (jer je jedino važno da je nama ugodno i dobro), a ponekad se ode u krajnost i želi se imati „imanja radi“, čak i kad to nešto što posjedujemo više ničemu ne služi. Takav duh vlada i našom nutrinom, a posljedica koja iz toga proizlazi odražava se na našim odnosima. Prijateljstva, veze, brakovi, odnosi,  procjenjuju se kroz dobit i isplativost nalikujući na ugovorne odnose iz kojih se povlačimo ukoliko neka stavka nije ispoštovana.  Oh, kad bismo samo progledali i spoznali da je među rovovima, u blatu, hladnoći, krvi i strahu bilo više života nego u našim životima jer je postojalo nešto za što su se ti ljudi mogli uhvatiti, nešto što ih je tjeralo da izdrže sve nedaće koje su im priječile put do slobode… Ideali, ljubav prema domovini, prema Bogu, prema obitelji, nekoć alat kojim se ostvarilo, zakonima ljudske logike,  neostvarivo, a danas izlizano, otrcano, naporno… „Koju li žalost uzrokuju ta mnoštva – visoka, niska i srednja – bez ideala! Čini mi se kao da ne znaju da imaju dušu: ona su…čopor, stado…krdo. Isuse! Mi ćemo s pomoću tvoje Milosrdne Ljubavi obratiti čopor u četu, stado u vojsku… a iz krda ćemo izvući očišćene one koji ne žele biti nečisti.“ (Put, 914)

Tragična smrt generala Praljka te nezainteresiranost za teškoće i loš položaj naše braće Hrvata iz BiH (bez kojih, pitanje je, bismo li uopće imali svoju domovinu) samo je jedan aspekt u kojem je naše kršćansko djelovanje bilo prijeko potrebno, a mi to nismo htjeli vidjeti ni čuti. Koliko ih je još takvih? Koje je moje mjesto i gdje je kutak unutar Božjeg vinograda potrebit mog djelovanja? Gdje me, Bože, želiš? Trgnimo se i pristupimo ovom životu ozbiljno. Molimo se za dušu generala Praljka, da mu se Gospodin smiluje i u svojoj neizmjernoj milosti i dobroti, oprosti taj težak čin te ga privede u svoje kraljevstvo kao nagradu za sva dobra što je za života učinio, a da nama podari snage da nastavimo sanjati i ostvarivati snove koje je general, zajedno sa svim drugim braniteljima, sanjao. Snove u kojima se stare klasike ne odbacuje olako, nego su glavne uloge upravo Ljubav prema Bogu, Ljubav prema Domovini, Istina, Pravda, Čast, Poštenje… Tako podcijenjene, a tako kvalitetne i sposobne. Donesimo danas odluku živjeti, računajući s tim i na te uloge te znajući da nam onda nepravedni sudovi, svijet, protivnici, neprijatelji i Neprijatelj ne mogu apsolutno ništa. Ne znam s čime bih radije završila ovaj tekst, sa svetopisamskim citatom koji glasi „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ Ili s jednim tako moćnim stihom: „Verige nam vežu ruke, krv se naša lije, umorno je tijelo naše, duša naša nije…“ Duša naša nije umorna od sanjanja, življenja i borbe za Istinu pa neka ovaj stih bude na kraju teksta, u naslovu i u našim mislima u svim onim trenutcima kad poželimo dignuti ruke i odustati. Za borbu za neke stvari uvijek je pravo vrijeme.

Autorica: Paula Zujić

Foto: Stipe Renić

GALERIJA SLIKA