Iako smo o značenju stava za vrijeme svete mise već govorili, htio bih reći par riječi o konkretnom ponašanju vjernika, a sve s namjerom da bi naša slavlja bila ljepša i pobožnija, da bi se izbjegla gužva i nepotrebna nervoza.

Koliko god crkva bila velika, ipak, uvijek će biti više mjesta no što ima mjesta za sjedenje. Kad netko dođe u crkvu, na euharistiju ili kakvu drugu pobožnost, ne mora tražiti, i ne treba tražiti numerirano mjesto kao u kazalištu, u kinu ili na utakmici. Pravilo je tko prvi dođe, sjeda gdje želi. To je u redu. Ipak, ima ljudi koji uvijek sjednu na kraj klupe. Pretpostavljam da je to zbog toga da se može  maknuti kad želi ili da mu nitko ne smeta kad bude odlazio s pobožnosti. Sve je u redu dok ima dovoljno mjesta, ali kad je sve puno, bilo bi dobro da se držimo nekoliko praktičnih savjeta. Bilo bi dobro da se sjedne, po mogućnosti u sredinu klupe i da se tako napravi mjesta za druge koji dođu kasnije. Ionako ne možemo svi doći u isto vrijeme. Ne treba ljubomorno čuvati mjesto na kraju klupe. Možemo napraviti i tako da se, ako sjedimo na kraju, jednostavno pomaknemo prema sredini. Nitko nas doista neće blokirati u klupi. Treba imati strpljenja i uvijek misliti i na druge, a ne samo na sebe. Idealnu situaciju nećemo nikad imati, ali nastojmo izbjeći „nered“ koliko je god moguće.

Isto tako, ne treba zauzimati više mjesta nego što nam treba. Stoga treba uvijek napraviti mjesta da sjednu i drugi koji stoje ako je to moguće. U jednoj crkvi vidio sam kako se vjernici izmjenjuju u sjedenju. Sami ustanu i pozovu nekog drugog da sjedne ako primjete da drugi već dugo stoje. Ima raznih načina. Ljubav je domišljata i ne poznaje granica. Svakako bi po pravilima općeg bontona trebalo ustupiti mjesto starijima, bolesnima, invalidima ili trudnicama. Mislim da to svi znaju, ali tek toliko da se podsjetimo.

Još jedna stvar. Ako su zbog određenog razloga neki dijelovi sjedala rezervirani, a to su učinili službenici u crkvi, to treba poštivati. Bilo da se radi o zboru, čitačima, djeci ili o gostima. I to zahtijeva pristojnost.

don Josip Krpić