FILIP RINALDI  salezijanski prezbiter, blaženik

Časni: 3. siječnja 1987.

Blaženik: 29. travnja 1990.

Liturgijski kalendar: 5. prosinca

 

„Toliko sam dobra dobio kada sam mu rekao da se bojim i da ću pobjeći. A on mi je odgovorio: „Ja bih došao po tebe.” To je bio brz i nježan odgovor don Paola Albere, ravnatelja salezijanske kuće u Genovi Sampierdareni 21-godišnjem mladiću Filipu Rinaldiju, koji je bio u domu da prepozna svoje zvanje. Don Paolo rješava to pitanje pravom strategijom (istom kao i Don Bosco) u duhovnoj situaciji koja se može ovako definirati: s jedne strane ne osjećati se pozvan, a s druge strane nastaviti biti pozvan.

Rodio se u Lu Monferatu (Aleksandrija), 28. svibnja 1856. kao osmo od devetero djece. Prvi put je sreo Don Bosca s pet godina, tijekom jedne od mnogo šetnji koje je sveti svećenik hodao sa svojim mladima. Po njegovu mladenačkom temperamentu ne bi se moglo reći da je svetac, ali Don Bosco je u njemu znao prepoznati temelj za dobrog odgajatelja. Poslan je u salezijansku školu u Mirabellu s deset godina. Don Bosca je vidio dva puta i odmah ga je smatrao prijateljem. Nakon jedne neprilike odmah se vraća kući gdje mu dolaze pisma sveca mladeži, pozivajući ga da se vrati: „Don Boscove kuće za tebe su uvijek otvorene.“ On odgovara: „Nemam namjeru postati svećenik.“ Don Bosco, međutim, misli drukčije. Dolazi po njega 1876. godine. Filip je tada 20-godišnjak koji već ima bračnu ponudu. Don Bosco ga definitivno osvaja. Kasnije don Rinaldi govori: „Moj izbor je bio Don Bosco… Odgovorio je na sve moje prigovore.“ Još će godinu dana otezati u obitelji, brinući u školi, glavobolji i bolesnom lijevom oku. „Dođi! – bio je posljednji strpljivi poziv Don Bosca – glavobolja će ti proći, a vidiš dovoljno da bi mogao učiti.“ Razmišljajući o svim kušnjama, jednog dana izjavljuje: „Neka Gospodin i Gospa učine da nakon toliko odbijanja milosti u prošlosti, ne budem više maltretiran u budućnosti.“ U dobi od 21 godine, Filip Rinaldi ulazi u Sampiardenu u formaciju odraslih. Godine 1880., nakon novicijata, daje zavjete pred samim Don Boscom. Tada 23. prosinca 1882., na dan svog svećeničkog ređenja, čuje Don Boscovo pitanje nakon jednog dugog razdoblja raspoznavanja zvanja: „Jesi li sada zadovoljan?“ Odgovara: „Da, ako ćete me držati uz sebe!“

U svojih 49 godina svećeništva, prvih 20 uspješno je ravnao kućom za odrasla zvanja „Mathi Torinese“, zatim u Torinu u kući „Sv. Ivana Evanđeliste“, a onda u Barceloni. Nekoliko dana prije Don Boscove smrti, don Rinaldi se želi ispovjediti kod njega, a on mu prije odrješenja, bez snage govori samo jednu riječ: „Meditacija.“ Godine 1889. don Mihovil Rua, prvi Don Boscov nasljednik, imenuje ga za ravnatelja u Sarriji, kraj Barcelone, govoreći mu: „Morat ćeš se pobrinuti o vrlo osjetljivim stvarima.“ U tri godine, s molitvom, krotkošću te očinskom i animatorskom prisutnošću među mladima i zajednicom, rješava probleme. Zatim je imenovan provincijalom Španjolske i Portugala, čudesno doprinoseći razvoju salezijanske obitelji u tim zemljama. U samo devet godina, također zahvaljujući novčanoj pomoći prečasne plemkinje Doroteje Chopitee, don Rinaldi otvara 16 novih kuća. Don Rua nakon jedne posjete ostaje impresioniran te ga 1901. imenuje vrhovnim prefektom Družbe. Don Rinaldi na novom položaju revno radi, ne odustajući nikada od svoje svećeničke službe. Obavlja svoju upraviteljsku zadaću s razboritošću, inteligencijom i ljubavlju oko 20 godina. Nakon smrti blaženoga don Rue 1910., Filip Rinaldi ponovno je izabran za vrhovnog prefekta i vikara don Paola Albere, novog vrhovnog poglavara. U jednoj naizgled birokratskoj ulozi, radi tako da ostavlja trag. Postaje prije svega stručni duhovnik: prerano se ustaje ujutro te nakon svete mise, oko pet započinje ispovijedati dva sata.

Posljednjih devet godina vodi cijelu Družbu: nasljeđuje don Paola Alberu 24. travnja 1922. Kada je prvi puta izabran za ravnatelja, piše don Giuliu Barberisu: „Ja ravnatelj! Znaju li oni kome povjeravaju da im pokvari mlade? Ja sam zaprepašten!“ Kao novoizabrani vrhovni poglavar govori: „Uvjeravam vas da je ovo jedno veliko mrtvljenje za mene; molite Gospodina da ne pokvarim ono što su napravili Don Bosco i njegovi nasljednici.“ Prilagođuje Don Boscov duh u novom vremenu i u ulozi vrhovnog poglavara izražava svoje očinske darove i bogatstvo inicijativa: brigu za zvanja, rast centara za duhovni i društveni razvoj za mlade radnice, vodi i podržava Kćeri Marije Pomoćnice u posebnom razdoblju njihove povijesti. Veliki poticaj daje salezijancima suradnicima, osniva Svjetske federacije bivših učenika i učenica, dajući im visok organizacijski impuls. „Bivši učenici – govori – plod su našeg rada. Mi u našim kućama ne radimo da bi mladi bili dobri samo kad su s nama, nego da ih učinimo dobrim kršćanima. Zbog toga ustrajemo s bivšim učenicima. Žrtvovali smo se za njih i ta žrtva ne smije biti izgubljena.“ Radeći među revniteljicama Marije Pomoćnice, misli osnovati jednu novu redovničku granu, ali kasnije se ta zajednica ipak mijenja i razvija u svjetovnu pod imenom „Don Boscovi volonteri“.

Njegov mandat bio je iznimno plodonosan. Salezijanska družba čudesno se razvila: od 4788 članova u 404 kuće do 8836 u 664 kuće, u jednoj atmosferi gdje se „više udisala nježnost oca, nego autoritet poglavara“. Poticaj koji je dao salezijanskim misijama bio je ogroman: osniva misionarske ustanove, časopise i zajednice i tokom njegova mandata po svijetu putuje 1800 salezijanaca te se ostvaruje Don Boscovo proroštvo koji mu nije dopustio da ide u misije: „Ti ćeš ostati ovdje. U misije ćeš slati druge.“ Puno putuje po Italiji i Europi. Širi zadivljujuću revnost i očinstvo, ističući kako prava fizionomija salezijanskog djelovanja nije u vanjskim uspjesima koliko u dubokom, spokojnom i mirnom unutarnjem životu. Prenosi tu svoju duhovnu i radnu dinamiku u društveno korisnom obliku, težeći Piju XI. od kojeg dobiva dopuštenje za posvećujući rad. Učitelj duhovnog života reanimira unutarnji život salezijanaca pokazujući uvijek apsolutno povjerenje u Boga i bezgraničnu vjeru u Mariju Pomoćnicu.

Istina je – svjedoči njegov nasljednik don Pietro Ricaldone – da je često bio slaba zdravlja, ali uspio je postići čudesna dobra. Okupirao se rastom osobnog odgoja s brojnim susretima, vizitama i napisima radi kojih je od sviju bio cijenjen i voljen. Bio je neumoran radnik. Na mnogo načina cijeli je život bespoštedno težio za povećanjem broja radnika i radnica u svakoj zajedničkoj grani koja bi se zalagala za rast kršćana. Svim je salezijancima posebno preporučao asistenciju emigrantima bez nacionalnosti, maksimalno naglašavajući univerzalizam ljubavi.

Među licima svetih salezijanaca, ono što karakterizira don Rinaldija očinska je nota. Kao ravnatelj, s 33 godine, rekao je sebi: „Ljubav i krotkost sa subraćom, bez obzira što se dogodi.“ Kao provincijal kaže: „Bit ću otac. Izbjegavat ću oštrinu. Kada mi netko dođe na razgovor, neću dopustiti da vidi da sam umoran ili u žurbi.“ O don Rinaldiju će don Francesia, salezijanac prve generacije, reći ovako: „Falio mu je jedino glas Don Bosca. Sve ostalo ima.“ Prije smrti jedan ga događaj ispunja posebnom radošću: beatifikacija Don Bosca, 2. lipnja 1929. Vodio je u Rim masu od 15.000 ljudi. Trebao je započeti 50. godinu svećeništva kada spokojno umire 5. prosinca 1931., namjeravajući čitati životopis don Rue. Počiva u kripti bazilike Marije Pomoćnice u Torinu.

 

MOLITVA

Bože, beskrajno dobri Oče,

Ti si pozvao blaženog Filipa Rinaldija,

trećeg Don Boscova nasljednika,

da naslijedi duh i djelo

te da započne razne karizmatske stvarnosti

u salezijanskoj obitelji.

Molimo te da ga možemo nasljedovati u dobroti,

apostolskoj snalažljivosti te

neumornom radu posvećenom jedinstvu s Bogom.

Daruj nam milosti koje Te molimo po njegovu zagovoru.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Foto: infoans.org