U zadnje se vrijeme, makar tome ima i dvadesetak godina, uvelo obilježavanje djece znakom križa na čelu. Nije to baš liturgijski, ali mnoge stvari uvodimo i činimo jer ne znamo kako bismo riješili neke stvari. Staviti djetetu križ na čelo nije nešto loše, dapače, može biti i zgodno, ali dovodi i do zbunjujućih scena, a rekli smo da je kod pričesti važna pobožnost i dostojanstvo. Tu se ne radi o pričesti, ali kako su odrasli zamislili da se djeca obilježavaju križićem za vrijeme pričesti, neka tako i ostane. Nije to bogohulno. Ipak, i tu treba reda.

Neka djecu uvijek doprate roditelji i neka ih tako predstave svećeniku. Neki to lijepo čine da drže djetetu ruku na ramenu i ako treba upozore svećenika da se dijete ne pričešćuje. Razlog je tomu što su djeca u toj dobi različita po tjelesnoj staturi i dogodi se da svećenik pomisli da je neko dijete, zbog svoje razvijenosti, već bilo na pričesti, a nije. Isto tako ima i djece koja su mala rastom, a već su bila na prvoj pričesti pa to bude zbunjujuće za svećenika, koji bi mogao uskratiti pričest, a onda dolazi do objašnjavanja pred oltarom. Isto tako, ako nema roditelja, a radi se o djeci koja se spremaju na prvu pričest, neka ih doprati i svrsta u red časna sestra, klerik ili netko drugi koga se može odrediti za to.

Zato, da bi se izbjegle zabune, neka takva djeca, i ona koja su dovedena od roditelja, daju znak da se ne pričešćuju. Roditelji sami trebaju poučiti dijete da treba pričekati prvu pričest da bi se moglo pričešćivati. Znakovi mogu biti različiti. Mislim da bi ruke prekrižene na prsima, nikako sklopljene u tom slučaju, bile dobar znak svećeniku da dijete obilježi križem. Neka djeca stave i prst na usta. Bilo kako bilo, već se od ranog djetinjstva treba učiti djecu pobožnom i dostojanstvenom vladanju u crkvi.

don Josip Krpić