‘Usudite se sanjati velike stvari, nemojte biti prosječni, budite svjetlo u ovome svijetu…’ S ovakvim mislima i riječima pater Ike Mandurić zaželio nam je dobrodošlicu u uvodnoj katehezi duhovnog vikenda u Ciboni pod nazivom – Isus na brucošijadi. Dobrodošlica kao ‘wake up call’ koji nagovještava prirodu i smisao našega susreta, koji će biti sve, samo ne ‘duhovni cukar’. Nisam baš tip koji štreberski izrecitira što se dogodilo nego više hodam putevima freestylea, uz misli svećenika kao kostura mog ‘driblanja’ kroz kateheze. A i kad bih išao tim putem, tekst bi poprimio veličinu enciklopedije, stoga ću izdvojiti samo najvažnije misli i vlastita promišljanja tijekom i nakon duhovne obnove. Barcelona se prije hvalila kako u napadu ima nezaustavljivi MSN trojac u likovima Messija, Suareza i Neymara, a dobro nam poznati humoristični voditelj Marin Periš predstavio nam je svećenićki trio, tzv. gorsku službu spašavanja (GSS) koja nas je došla izbaviti iz svakodnevnog životarenja – gorljivi pater Ike Mandurić, staloženi vlč. Ivan Valentić i showman don Damir Stojić.

Gorljivost našeg dragog isusovca nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, pogotovo kad je tema poziv i prepoznavanje svojih talenata. Ne postoji osoba koja ne želi znati koji je Božji plan s njom, osobito mlada osoba koja tek treba okusiti čari života. Nitko ne želi promašiti svoj put. Bog je naš Otac i za svakoga ima plan. Ipak, mi se bojimo, kolebamo, ne vjerujemo. A zašto je tome tako? Jer vidimo dva lica sebe – ono što u ovom trenutku jesmo i što možemo postati. Drugim riječima, Isus nas potiče na promjenu, ali nam pokazuje i put kojim nam je poći, a on nije nimalo lagan. Prepoznajemo svoje rane, manjkavosti i boli, ali nekako bismo ih radije zakamuflirali i pravili se da je sve u redu, da možemo živjeti s njima. Vidimo da krvarimo, ali možemo hodati unatoč tome bez problema. Pa što ako malo šepamo. Zamislite kad biste vidjeli takvu osobu na ulici. A zapravo, svi smo takvi u duševnom smislu. Često se pravimo ‘da smo si oke’ i ne želimo pogledati istini u oči. Odbijamo živjeti u punini jer je lakše ne boriti se, ne suprotstavljati se, čuvati status quo i životariti dok nas zemlja ne proguta. Izbjeći bol pod svaku cijenu i zamaskirati ju hranom, duhovnošću, druženjima, izletima, volontiranjima, samo da se ne suočimo sami sa sobom i ne daj Bože – odlučimo na korjenitu promjenu. Ako se bojimo baciti mrežu na drugu stranu, živjeti i ponašati se kako nismo naučili, navikli i krenuti drugim putem, kako možemo očekivati neko magično prosvjetljenje. Bog traži suradnju i aktivnost. Molitva nije dovoljna. Najbolji plakat koji sam vidio u posljednje vrijeme viče svim prolaznicima: ‘Ova zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe!’ S još jednim dodatkom – i u Isusa. S takvom kombinacijom i taktikom nemamo se apsolutno čega bojati. Pozvani smo živjeti u punini, ‘punim plućima’, a ne s jednim potrganim plućnim krilom i disati kroz škrge. Žalosno je da se danas više bojimo života nego smrti. Zapamtimo, Isus nije umro za nas na križu da bismo tako živjeli.

Upravo je taj križ često naš put spasenja, kaže vlč. Ivan Valentić u sljedećoj katehezi. ‘Sve će biti dobro’, izjava koju tako često čujemo, nikako ne mora značiti da će u zemaljskom smislu sve biti dobro. To samo znači da će Isus biti s nama. Kad malo bolje razmislimo, treba li nam išta više? Je li nam njegova prisutnost dovoljna ili ipak imamo neke važnije vrijednosti? Naravno, Isus nas ne poziva na mazohizam, ali ako naiđemo na put posut trnjem, hoćemo li i dolinom smrti proći ili ćemo se okrenuti i tražiti neke puteve prepune maslačaka i tratinčica. To nije kršćanstvo. To su karakteristike nekih drugih vjera i denominacija. Sama riječ kršćanstvo sadrži u sebi križ, a svakom svetom misom slavimo Isusovu žrtvu u kojoj se hranimo Tijelom i Krvlju Kristovom. Ne baš pretjerano romantično. Ne zaboravimo na to kad nam dođu kušnje i napasti. Isto tako, prije svake molitve činimo znak križa. Za nas je križ spas, a za svijet je propast. Ne dopustimo da naš najveći znak spasenja konzumistički i hedonistički svijet pretvori u bijeg, strah ili poraz. Svakog se dana sjetimo – Isus je već pobijedio sotonu.

A kako ga mi možemo pobjeđivati u svojoj svakodnevici? Don Damir Stojić nas je u posljednjoj katehezi večeri pozvao na ostvarenje intenzivnog i bliskog odnosa s Gospodinom kroz molitvu. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. (Iv 15, 5) Ponizno i skromno srce naša je najveća snaga. Kakav paradoks. Kako neshvatljivo. Zanimljivo, nedjeljno evanđelje govori nam da ljubimo Gospodina svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Kad je Bog na prvom mjestu, sve ostalo je na pravom mjestu. Osovina oko koje se sve okreće i o kojoj sve ovisi, leži upravo u našem molitvenom životu. To je ključni sastojak za život u punini! Molitva nas usmjerava, potiče na dobro, ali Bog ne može djelovati bez našeg pristanka i izlaska iz komforne zone. Don Damir zanimljivo je primijetio kako nam se posvuda nude rasporedi i formule za prehranu, zdravlje, sport, a duhovni život nekako ostaje sporedan. Čovjek nije potpun ako ne njeguje odnos sa svojim Ocem jer ljudi su duhovna bića. Riskirajmo s Gospodinom i posvetimo Mu kvalitetno svoje vrijeme, a ne mrvice i ostatke.

Gdje ćeš veće žrtve i boljeg vremena od vikenda. Kateheze su bile samo priprema za naš osobni susret s Kristom u svetoj misi, a kakva bi to bila brucošijada bez koncerta – Božja pobjeda i Alan Hržica još su nam jednom priredili večer za pamćenje. Kao što ovo nije bila obična brucošijada, tako ovo nije bio ni običan koncert. Da je Isus uistinu došao na brucošijadu, svaka je osoba mogla osjetiti tijekom intenzivnih molitvenih trenutaka. Koncert koji je bio proslava živoga Boga! Imali smo priliku dopustiti Bogu da uđe u naš život i da nas pomalo preobražava. Ništa ne ide ‘preko noći’, a mi bismo htjeli da nam Bog odmah s metlom očisti put ispred nas da bismo mi bili sigurni. Tek kad se uvjerimo da je put dobar, odvažno ćemo krenuti. To nije vjera. To nije nada. To nije ljubav. Trebamo se baciti za Gospodinom kad osjetimo Njegov poziv. Nedjelja nam je donijela još jednu katehezu patera Ike Mandurića koja se nadovezala na don Damirovu, govoreći nam kako svaki naš dan mora početi i završiti s Gospodinom kroz vlastito posvećenje i zahvaljivanje, a pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski predvodio je svetu misu kojom smo okrunili druženje s Isusom na brucošijadi.

Vjerujem da je svatko barem malo osjetio Božju ljubav i blizinu te prepoznao Njegovu poruku za svoj život, koja je bila upravo onakva kakvom nam je i predstavlja Knjiga Otkrivenja: ‘Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu.’ Isus je za nas dao cijelog sebe i od nas želi da učinimo isto za Njega. Bez ikakve prisile ili nametanja. Nije lako promijeniti uobičajene navike i obrasce ponašanja, ali ako želimo uistinu živjeti i ispuniti Božju volju za svoj život, nema nam druge. Istinska preobrazba svijeta počinje od preobrazbe vlastitog srca. Bog želi ući u sve pore našeg života i služi se nama kako bi dohvatio svaku osobu jer nas sve jednako voli. Ljubav preobražava i mijenja, istinsko darivanje i sebedarje uvijek je pozitivna i nova vijest u moru sivila i bezličja. Ljubav koja ne traje jedan vikend, jednu obnovu, već cijelu vječnost. Nemojte biti tužni, misleći da je duhovna obnova završila i da vas sad očekuje samo patnja, bol i plač kad se sjetite što ste sve otkrili o samima sebi i što ste pozvani učiniti po tom pitanju. Samo hrabro – duhovna obnova je tek počela!

Autor: Marino Pleić

Foto: Facebook  ” Srce Isusovo ” Molitvena zajednica