ARTEMIDE ZATTI  salezijanac, brat pomoćnik, blaženik

Časni: 7. srpnja 1997.

Blaženik: 14. travnja 2002.

Liturgijski kalendar: 13. studenog

 

Artemide Zatti rođen je u mjestu Boretto (Reggio Emilia, Italija) 12. listopada 1880. Rano iskušava tvrdoću žrtve tako da s devet godina već zarađuje kao nadničar. Pritisnuta siromaštvom, obitelj Zatti početkom 1897. godine emigrira u Argentinu te se smješta u mjesto Bahia Blanca. Mladi Artemide odmah pohađa salezijansku župu, nalazeći u župniku don Carlu Cavalliju, pobožnog čovjeka čudesne dobrote, svojega duhovnog vođu. To ga usmjerava prema salezijanskom životu. Imao je 20 godina kada postaje aspirant u Bernalu.

Asistirajući mladom svećeniku oboljelom od tuberkuloze, biva zaražen. Očinsko zanimanje don Cavallija – koji ga izdaleka slijedi – potiče ga na odabir salezijanske kuće u Viedmi gdje je za njega prikladnija klima i povrh svega misionarska bolnica sa odličnim salezijanskim medicinskim tehničarom koji je praktički služio kao „liječnik“: otac Evasio Garrone. On Artemida šalje na molitvu Mariji Pomoćnici za ozdravljenje, sugerirajući mu obećanje koje će dati: „Ako te Ona izliječi, ti se daruj za cijeli život bolesnima.“ Artemide rado prihvaća to obećanje i misteriozno ozdravlja. Potom kaže: „Vjerovah, obećah, ozdravih.“ Njegov je put već bio jasno određen i on na njega kreće s uzbuđenjem. S poniznošću i poslušnošću prihvaća nemalu patnju odreći se svećeništva. Prve zavjete daje kao salezijanac brat pomoćnik 11. siječnja 1908., a doživotne 18. veljače 1911. Zajedno s obećanjem danim Gospi, odmah se u potpunosti posvećuje bolnici, u početku radeći u ljekarni. Kada 1913. umire otac Garrone, sva odgovornost za bolnicu pada na njegova leđa: postaje podravnatelj, upravitelj, ekspertni medicinski tehničar poštivan od svih bolesnika i zdravih ljudi koji su mu sve više davali slobodu u djelovanju. Glavni lijek za bolesnike bio je on sam: njegov stav, šale, radost, nježnost. Ne želi samo upravljati s lijekovima, nego i pomagati pacijentima da u vlastitoj situaciji vide znak Božje volje, pogotovo kada je smrt blizu. Nije bio samo medicinski tehničar, već i odgajatelj u vjeri svake osobe u trenucima kušnje i bolesti. „Dobri samaritanac“ sa stilom Don Bosca, „znak i pronositelj ljubavi Božje“.

Njegovo služenje nije ograničeno na bolnicu, već se širilo cijelim gradom, odnosno na dvije lokacije smještene na obali rijeke Negro: Viedma i Patagones. U slučaju potrebe bio bi u pokretu u svako doba dana i noći, bez obzira na vrijeme, dolazio bi do jazbina na periferiji i radeći sve to besplatno. Moli dok vozi svoj neodvojiv bicikl i učenjem i čitanjem okupira malo sati koji mu ostaju za odmor. Čak i kada ide na počinak, ostaje trajno dostupan na eventualne pozive. Glas o svetom medicinskom tehničaru širi se cijelim Jugom te mu iz cijele Patagonije dolaze bolesnici. Nerijetko su bolesnici htjeli posjetu od sveca umjesto liječnika.

Artemide Zatti volio je svoje bolesnike na jedan dirljiv način. Vidio je u njima samog Isusa, u toj mjeri da pita časne sestre za odjeću za upravo pristiglog mladića, govoreći: „Sestro, imate li robe za dvanaestogodišnjeg Isusa?“ Pozornost prema njima bila je toliko osjetljiva. Postoji priča da su ga vidjeli kako u mrtvačnicu nosi tijelo mrtvaca tokom noći, dovodeći ga pred druge bolesnike te nad njim recitirajući De profundis. Vjeran salezijanskom duhu i motu koji je Don Bosco ostavio u nasljedstvo svojim sinovima – „rad i umjerenost“ – radi čudesne stvari s uobičajenom spremnošću duše, s junačkim duhom žrtve, s apsolutnim odmakom od svakog osobnog zadovoljstva, bez uzimanja godišnjeg odmora. Netko je rekao da je jedinih pet dana odmora proveo – u zatvoru! Da, čak je upoznao i zatvor zahvaljujući bijegu jednog zatvorenika koji je završio u njegovoj bolnici, krivnju za bijeg su pripisivali njemu. Po izlasku je njegov povratak kući bio kao trijumf.

Bio je čovjek jednostavnih ljudskih odnosa, s vidljivom simpatičnošću, rado se družio s poniznima. No iznad svega, bio je Božji čovjek koji je isijavao svjetlošću njegove prisutnosti. Jedan nevjerni liječnik u bolnici govori: „Kada sam vidio gospodina Zattija, moja je nevjera malaksala.“ A drugi reče: „Vjerujem u Boga otkad poznajem gospodina Zattija.“

Godine 1950. neumorni medicinski brat pada niz stepenice i tom prilikom manifestiraju se simptomi raka kojeg si je on sam dijagnosticirao. Nastavlja, međutim, još s vlastitom misijom još godinu dana dok se nakon junačkih patnji gasi 15. ožujka 1951. u punoj svijesti, okružen ljubavi i zahvalnošću čitavog naroda.

 

MOLITVA

Bože, koji si u poniznima i malima

čudesno pokazao velika djela tvoje milosti,

ponizno Te molimo:

po zagovoru blaženog Artemidea,

daj da u braći koja pate u duši i tijelu,

možemo iz dana u dan

uvijek jasnije vidjeti Kristovo lice.

Molimo Te, proslavi svojega slugu

i podari nam, po njegovu zagovoru,

milost koju te molimo.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Foto: molfetta.donboscoalsud.it