MIHOVIL RUA  salezijanski prezbiter, blaženik

Časni: 26. lipnja 1953.

Blaženik: 29. listopada 1972.

Liturgijski kalendar: 29. listopada

 

Jednoga dana Don Bosco se povjerava don Costamagni: „Da mi Bog kaže: spremi se za umrijeti, ali odaberi prije svog nasljednika, jer ne želim da se prekine tvoje djelo; pozovi ga i dat ću mu sve potrebne milosti, kreposti, darove i karizmu: uvjeravam te, dragi Costamagna, da ne bih znao koga izabrati jer sve to već imam u don Rui“.

Mihovil Rua rođen je u Torinu, 9. lipnja 1837., u naseljenoj četvrti Borgo Dora; otac mu radi u oružarnici, a obitelj živi u smještaju do tvornice. Uskoro majka ostaje sama s dva sina. Izgubivši tatu, Mihovilove oči često su se zagledavale u radnike kako rade pred vrućom peći u kojoj su se topili komadići artiljerije. Bila je to jedna vrsta vojarne gdje je dječak pohađao prva dva instrukcija. Od trećeg razreda je u školi Kršćanske braće, koji su pozvani u Borgo godinu prije od markiza Tancredija Barola da bi podučavali djecu. Među školskim klupama dogodio se susret s Don Boscom koji je u očima dječaka probudio nešto posebno. On mu pruža ruku kao što obično radi s tolikim mladićima i kaže mu: „Nas dvoje ćemo sve dijeliti popola“. Te riječi ostaju utisnute u Mihovilovo srce koji ga od tog trenutka odabire za ispovjednika. Završava obavezni treći razred kada ga „svetac mladeži“ pita što će raditi sljedeće godine, a on mu odgovara da, kako je siroče, mislio raditi u tvornici jer su to obećali njegovoj majci da će mu dati posao. Za svećenika, koji je također kao mlad ostao bez oca, nije bilo teško uvjeriti ženu da dopusti nastavak školovanja svoga sina i Mihovil dolazi u Valdocco, koji je već „naseljen“ s oko petsto dječaka. Tako se u njegovu srcu rađa svećenički poziv i 3. listopada 1852. dobiva od sveca klerički habit u Becchiju u Castelnuovu. Sljedeća je godina bila posebna jer se slavila 400. godišnjica euharistijskog čuda. Don Bosco tom prilikom piše knjižicu i jednog dana, dok su skupa šetali ulicama Torina, u šali predviđa mladiću da će je on pedeset godina kasnije ponovno izdati.

Dana 26. siječnja 1854. Don Bosco okuplja u svojoj sobi četiri mlada prijatelja, dajući tako možda i nenadano život Salezijanskoj družbi. Na sastanku su bili prisutni Ivan Cagliero i Mihovil Rua koji je bio odgovoran za zapisnik. Nerazdvojni prijatelji bili su među najrevnijima kada je u kolovozu u grad došla epidemija kolere, vjerojatno prenesena od ratnih veterana s Krima. U najsiromašnijim četvrtima, dvojica su prijatelja velikodušno pomagali bolesnima i Cagliero se teško razbolio. Član „Družbe Bezgrešne“ s Dominikom Savijom, bio je uzoran učenik, apostol među kolegama. U Don Boscovoj sobi, 25. ožujka 1855., Mihovil daje „jednostavne zavjete“ te tako postaje prvi salezijanac. U Valdoccu se rađaju postolarske i krojačke radnje te tiskare. Mnogi su dječaci tako mogli promijeniti svoju egzistenciju. Neki su mogli i učiti, neki bi se nakon posla skupili i družili, neki su dolazili samo nedjeljom. Mihovil postaje prvi svečev suradnik, bez obzira na njegovu mladost. Dobiva od njega puno povjerenje pomažući mu čak i u skicama za knjige, najčešće noću i tako krade sate sna. Tokom dana je u Oratoriju Svetog Alojzija, u Porta Nuovi, u zoni punoj imigranata. Najviše marginalizirani bili su dječaci koji su iz brda dolazili u grad u potrazi za poslom dimnjačara. Rua je podučavajući vjeronauk i niže razrede osnovne škole poznavao beskrajne priče bijede. Oratorij su pohađali i sveti Leonardo Murialdo i blaženi Francesco Faa iz Bruna. U studenom 1856., kada umire Margerita Occhiena, Don Boscova majka, Mihovil poziva svoju majku da pazi na dječake. Gospođa Ivana Marija pazila ih je 20 godina, sve do smrti. U to vrijeme nije bilo lako pohađati sjemenište radi anticrkvenih zakona, no mladi Mihovil ide s radošću i iz njegovih bilježaka uče brojne kolege.

U veljači 1858. Don Bosco piše pravila kongregacije i njegov vjerni tajnik provodi puno noći u prepisivanju njegova nečitljiva rukopisa. Zajedno ih nose u Rim, da bi ih odobrio papa Pio IX. koji ih svojom rukom ispravlja. Mihovil ih je navečer morao ponovno prepisati, dok je po danu bio sjena osnivača, zauzet praćenjima Don Bosca na susrete s raznim osobama. Iduće godine papa službeno proglašava Salezijansku družbu. Uvečer 18. prosinca 1859., na dan rođenja Družbe, don Rua, zaređen za podđakona dan prije, jednoglasno je izabran za duhovnog vođu. Dana 29. lipnja 1860. Mihovil Rua zaređen je za svećenika. Na njegovoj mladoj misi, na oltaru bilo je bijelo cvijeće darovano od dimnjačara iz Oratorija Svetog Alojzija. Tri godine poslije poslan je otvoriti prvu salezijansku kuću van Torina: malo sjemenište u Mirabellu Monferatu. Nakon dvije godine tamo, vraća se u grad dok se u Valdoccu gradi bazilika Marije Pomoćnice. Don Rua postaje nadglednik brojnih djelatnosti te u isto vrijeme odgovara na pisma poslana Don Boscu. Radi bez prestanka i u srpnju 1868. kolabira od bolesti. Unatoč pogubnim liječničkim prognozama, ozdravlja; kažu po zagovoru Don Bosca. Među dječacima u oratoriju, njih 600, rađaju se redovnička zvanja. Te se godine završavaju radovi na svetištu; godine 1872. prve redovničke zavjete daju prve Kćeri Marije Pomoćnice; 1875. prvi misionari putuju u Argentinu predvođeni don Caglierom. Zatim nastaju Salezijanci suradnici i Bollettino Salesiano. Valdocco postaje ogroman, dok u Rimu papa Leon XIII. moli Družbu da započne gradnju bazilike Sacro Cuore (Sveto Srce). Don Bosco je često bio na putu po Francuskoj i Španjolskoj, a don Rua mu je bio blizu. Godine 1884. zdravlje utemeljitelja se pogoršava i sam papa mu savjetuje da razmisli o nasljedniku. Don Rua je 7. studenog imenovan od pape vikarom s pravom nasljedstva. U noći s 30. na 31. siječanj 1888., u prisutnosti mnogih svećenika, daje svecu posljednji blagoslov. Zatim pred svecem ostaje dva sata na koljenima.

Postavši vrhovni poglavar Salezijanske družbe i prvi Don Boscov nasljednik, don Rua je vjerni tumač, realizator, učvršćivač i nastavljač karizme u svim dimenzijama s vrlo jasnim ciljem od početka svog mandata: „Misao koja mi ostaje usađena u glavi je da se ne smijemo precijeniti što imamo takovog oca. Zbog toga jer naša briga mora biti pomoći i u svoje vrijeme trajno razvijati djela koja je on počeo, vjerno slijediti metode koje nas praktično uči i našim načinom govoriti i djelovati nasljedujući primjer koji nam je Gospodin u njemu pokazao. Ovo će, dragi sinovi, biti program kojeg ću se držati; neka ovo bude cilj svakog salezijanca“.

Ono što je obilježilo mandat don Rue iznad svega je karizmatično i uzorno vladanje: on je sam takav, treba reći da vlada primjereno, kao pravi uzor. Ne štiti sebe, nego Don Bosca i njegovu karizmu, uvijek i svagda; pred svojim salezijancima, pred Crkvom i pred civilnim društvom. Zbog toga se može reći, dok inteligentno vlada, njegov je mandat još ojačan svetošću i osobnom moralnom kvalitetom.

Plodovi njegova rada i vladanja su: širenje salezijanskih ustanova koje su često otvarane sa siromašnim sredstvima i manjkom osoba te u teškim situacijama; misionarske ekspedicije poslane pomoći i donijeti puni razvoj otvarajući nove inicijative i nastavljajući započete, posebno među neevangelizirane narode. U 22 godine njegova mandata salezijanske ustanove se povećavaju: sa 64 kuće koje su bile nakon smrti Don Bosca, dolazi se do 341 ustanove 1910. godine, kada don Rua umire.

Drugi plod tog blaženog djelovanja i neumorne predanosti bio je rast duhovnih zvanja. Stalno don Ruino inzistiranje u njegovanju zvanja od salezijanskih kuća čini školu kršćanskog odgoja, često podsjećajući salezijance na jezgru njihova zvanja, na njihovu karizmu: neodoljiva ljubav prema Bogu koja se pretvara u ljubav prema bližnjemu. Za don Ruu, moć svakog salezijanskog djelovanja se sastoji u sposobnosti za promicanjem zvanja, i to je sadržaj vjernosti karizmi Don Bosca, zajedno s plodnošću pastorala i salezijanskim odgojem. Kada Don Bosco umire, salezijanaca je 768; na smrti don Rue dolazi se do 4001 salezijanca sa zavjetima i 371 novakom. Radi tog širenja zvanja djeluje i akcija za stabiliziranje u odgojnom procesu, s institucijama unutar formacije: novicijati i studij filozofije i teologije.

Ovo vladanje i djelovanje nalazi svoj izvor u vjernosti Don Boscu i njegovoj karizmi, u Konstitucijama i Pravilima, iskustvu života u salezijanskoj zajednici, direktnom kontaktu sa svojim originalnim ili prevedenim zapisima te pristupu onima koji su mu bili blizu. Don Rua je uvjeren da je inzistiranje na bliskom životu u salezijanskoj zajednici s likom i djelom Don Bosca jedno sigurno sredstvo za nadvladavanje individualizma, izolacije i liberalnih tendencija koji su vidljivi u društvu. Dobro je za jačanje osjećaja pripadnosti Družbi i za stvaranje salezijanskog, molitvenog, harmonijskog, apostolskog i bratskog ozračja, ujedinjenih ravnateljem i sigurno vezanih provincijalom te na kraju vrhovnim poglavarom.

Don Rua je bio neumorni misionar, vjerni primjer preventivnog odgojnog sustava. Prošao je stotine kilometara posjetivši kuće Družbe raspršene po cijelom svijetu, koordinirajući ih poput jedne velike obitelji. Govorio je kako je u svojim putovanjima mogao vidjeti sveprisutno siromaštvo. Prva industrijska revolucija dovodi do napuštanja sela, da bi se bijedno zaradilo u tvornicama nakon beskrajnih dana rada. Salezijanci su micali s ulice mnogu djecu, otvarajući škole i oratorije, koji su radi svoje jednostavnosti ubrzo postali središta za druženje i obrazovanje. Don Rua je bio veliki inovator u odgojnom i obrazovnom polju: uz to što vodi zanatske škole, otvara i domove i društvene krugove. Kao glavni odgovoran u Družbi, ponizno se suočava s upravljačkim pitanjima koji su ga ponekad dovodile do ozbiljnosti u odnosu sa suradnicima. Često su mu u glavu dolazile riječi Don Bosca koji mu je rekao kad je još bio dječak: „Imat ćeš puno posla“.

Don Rui, uz mnogo zadovoljstava (Don Bosco je 1907. proglašen prečasnim, 1908. završava se gradnja crkve Svete Marije Slobode), ne manjka kušnji i teškoća. Godine 1896., anticrkvena vlada u Ekvadoru tjera salezijance iz države; isto se događa u Francuskoj 1902. godine, 1907. u Liguriji,  u Varazzeu, morao je odgovarati na sudu za teške klevete protiv Družbe. Masonski plan propada i klevetnici moraju bježati u inozemstvo. Zdravlje don Rue je, međutim, ostalo ozbiljno ugroženo. Već u godinama, bio je prikovan za krevet. Umire u noći s 5. na 6. travnja 1910., mrmljajući molitvu koju ga je naučio: „Draga Majko, Djevice Marijo, daj da spasim dušu svoju“. „Drugi otac Salezijanske obitelji“ bio je pokopan uz učitelja. Pavao VI. ga je proglasio blaženim 29. listopada 1972., izjavljujući: „Salezijanska Obitelj je u Don Boscu imala početak, u don Rui nastavak. On je po primjeru sveca učinio školu svojih pravila i duha, svoje svetosti i primjera. Don Rua je otvorio tradiciju“. Njegova grobnica nalazi se i štuje u kripti bazilike Marije Pomoćnice u Torinu.

 

MOLITVA

Bože, naš Oče,

blaženom si svećeniku Mihovilu Rui,

duhovnom nasljedniku Don Bosca,

dao dar odgajanja mladih

po svojoj božanskoj slici;

daruj i nama, pozvanima na odgoj mladih,

da prepoznamo istinsko lice Krista, Tvoga Sina.

Molimo te da proslaviš svog slugu

i da nam po njegovu zagovoru daruješ

milost koju te molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Foto: YouTube/SalesianFamily DonBosco