Posljednja ovogodišnja ljetna nedjelja donijela nam je zanimljivog gosta u našu župu. Svoja iskustva i doživljaje iz vruće Afrike u našu hladnu kišnu ranojesensku svakodnevicu prenio nam je don Ivan Stojanović, misionar koji je prvi put došao u Ganu još davne 1992. godine. Župnu misu u 10:30 sati animirao je Mješoviti zbor dok je don Mihovil Kurkut, uz pratnju nekoliko ministranata, koncelebrirao tijekom misnog slavlja.

Prije samih anegdota iz Afrike, don Stojanović nam je približio glavnu temu evanđelja, ujedno i ogromnu milost i otajstvo Božje ljubavi, a to je praštanje. Pozvani smo ljubiti i praštati jedni drugima, kako nas je Isus učio u molitvi ‘Oče naš’. Neće nam biti oprošteno ukoliko mi prvo ne oprostimo dužnicima svojim. Praštanje je put ljubavi i put svetosti, jezik kojim Bog progovara kroz nas i po nama.

Don Ivanove priče iz Afrike svakako nam mogu poslužiti kao ogledni primjer kako živjeti taj put ljubavi i svetosti i u skromnim, nesavršenim uvjetima te biti zahvalan na svakoj blagodati koja nam je dana. Navest ću samo neke anegdote afričke svakodnevice koje nas mogu potaknuti na duboko promišljanje i promjenu svog odnosa i stava prema životu. Naime, njihove škole izgrađene su od plota i blata, a razredi broje i po stotinu djece od kojih većina ne zna čitati ni pisati. Don Ivan zajedno s ostalom braćom svećenicima kroz prisutnost, organizaciju raznih aktivnosti za djecu i mlade poput odbojke i nogometa te služenjem svete mise na mjesečnoj bazi nastoji prenijeti Božju ljubav u tim zapuštenim krajevima. Odrasle, koji su malo suzdržaniji, radost i zaigranost njihove djece potiče da se interesiraju o vjeri i crkvenim aktivnostima u njihovom kraju. Nadalje, svećenici svakoga dana odlaze u razna okolna sela izvan glavnog naselja kako bi evangelizirali stanovništvo koje pretežno čine animisti. Interesantna je činjenica kako samo četiri sela imaju kapelice dok je u ostalim selima mjesto za molitvu predviđeno u hladu pod stablom manga.

Kako vjera i ljubav prema Kristu nisu uvjetovani materijalnim pogodnostima, svjedoči i priča o jednom dječaku muslimanu koji je jako želio ići na vjeronauk. Otac ga je tukao i kaznio kad je čuo kako pohađa satove vjeronauka, ali on nije odustajao te je nastavio potajice ići na vjeronauk i čitati duhovno štivo. Bio je oduševljen kad je saznao da će se moći krstiti s 18 godina kad mu ni dopuštenje roditelja neće biti potrebno da primi sakrament kojim će postati punopravnim članom Katoličke Crkve. Nikakva zabrana roditelja njega nije mogla zaustaviti njegovu ljubav prema Isusu i Crkvi! Druga priča nas uči o poniznosti i jednostavnosti. Često znamo kukati kako imamo puno obveza, problema na poslu, fakultetu ili školi. Jedan dječak je čuo kako don Ivan odlazi na godišnji odmor i da ga određeno vrijeme neće biti u zajednici. Njemu je to jako teško palo te se htio oprostiti od njega. Dok su se pozdravljali, dječak ga je upitao hoće li ga možda moći upisati u neku školu jer on jako želi učiti. Njegova je ogromna želja dobiti priliku školovati se! Samo to ga je zamolio. Nevjerojatno! Veoma dirljive priče koje nijednu osobu ne mogu ostaviti ravnodušnima.

Kao kršćani niti ne smijemo biti ravnodušni. Naprotiv, pozvani smo pomagati potrebitima. Tako nas je i don Ivan pozvao da se sjetimo njega i njegove zajednice u molitvama kako bi ih Gospodin obdario svim potrebnim darovima i blagodatima. Također, ispred oltara su bile postavljene dvije košare u koje se moglo ostaviti novčane priloge za njihove potrebe. Vjerujem da smo nakon ove svete mise svi izašli duhovno bogatiji iz ove male škole vjeronauka i ljudskosti te da će nas ove riječi potaknuti na promjenu života i usmjeriti nas prema jednom jedinom pravom cilju naših života, koji mala dječica iz Afrike jako dobro znaju, a to je Bog.

Autor i foto: Marino Pleić