Ako ste mislili da je nemoguće doživjeti katarzu samo gledajući nekoga, prevarili ste se. Ako ste mislili da je ovo još jedan tekst o zaljubljenosti ili možda o odgledanoj Frljićevoj predstavi, morat ću vas razočarati. Ovaj tekst je moj pokušaj da vam dočaram ljepotu i snagu ljudske povezanosti i ljubavi, koja mi se sasvim neočekivano našla pred očima prije nekoliko dana na autobusnoj stanici.

Živčana što po stoti put kasnim na fakultet, razmišljala sam kako da napokon riješim problem vlastite neorganiziranosti i samodiscipline, dok je mozak podešen na multitasking opciju prevrtao po glavi što sve moram danas napraviti, gdje moram otići i koliko će mi vremena za to trebati. Nakon što sam sve zbrojila i oduzela, shvatila sam da mi neće ostati puno vremena za molitvu krunice te da je najbolje da iskoristim vrijeme čekanja dolaska autobusa moleći. U sebi moleći i promatrajući prolaznike (s obzirom na kombinaciju ženske znatiželje, želje za upijanjem svijeta oko sebe i toga da mi je koncept multitaskinga i dalje nov pojam, spomenuto promatranje činila sam skoncentriranije i predanije od ove prve, bitnije radnje) pažnju mi je zaokupila scena od koje me sad prožimaju trnci kad je se sjetim.

Majka i sin s Downovim sindromom zagrljeni i nasmijani. Često viđena, simpatična i lijepa scena, netko će reći ni po čemu posebna. Scena u kojoj sam nekoliko sekundi uživala, telepatski dijeleći njihovu radost s njima, prije no što sam samu sebe opomenula s razmišljanjem „prekrasno, ali tratiš vrijeme koje si predvidjela za molitvu.“ Misleći da činim ono što je ispravno, nastavila sam moliti. Tada je Bog izvrnuo moju ljudsku logiku naopako, svrnuvši moj pogled na lijepu majku i njenog dječaka. U tom trenutku bilo mi je jasno da je Bog odlučio podići s mojih očiju veo zbog kojeg nisam vidjela da se upravo ispred mene odvija najljepša molitva na svijetu. Ima li veće molitve od majčinog neumornog prihvaćanja svakog njegovog pokušaja da je zagrli, svakog pokušaja da joj dotakne kosu i lice? Ima li veće svetosti od njene u kojoj ona na svaki njegov zagrljaj odgovara tako iskreno, sa srcem i snažno kao da im je to prvi susret i prvi zagrljaj? Duša te žene zaista je bila prostrana i otvorena kao što sv. Edith Stein ističe da bi ženina duša trebala biti; otvorena za sve ljudsko, za ljudske duše i Kraljevstvo Božje. Njena se duša prostirala preko cijele stanice uvlačeći mene i sve prisutne u vrtlog njihove igre i nježnosti. Gledajući kolikom ljubavlju dječačić gleda svoju majku i promatrajući njeno majčinsko oduševljeno uzvraćanje na priče, dodire i osmijehe tog malenog čudesnog stvorenja, sjetila sam se citata Sluge Božjeg nadbiskupa Fultona J. Sheena: “Koliko god može biti privlačno neko srce, postojat će uvijek još jedno Srce, veća ljubav, plemenitija odanost. Ako vam se čini da je vaša majka utjelovljenje svega onoga što je najljepše u životu, zar možete misliti da Bog, koji je stvorio majčinstvo, može posjedovati manje ljubavi? Ako vam se čini da je vaš otac savršena slika svega onoga što je u životu veliko, zar možete misliti da je Bog, koji je htio očinstvo, manje velik? Ako ljudsko srce može povećati radost života, što li tek neće učiniti veliko Božje srce?” Božje srce koje je toliko ljubilo gospođu sa stanice da joj je podarilo onu vrckavu dragocjenost u obličju malog čovjeka. Ono srce koje je toliko ljubilo mene, neorganiziranu kasnilicu, pokazavši mi kako je ljudska ljubav u formi majčinstva oplemenjujući i zadivljujući odraz Božje ljubavi prema nama ljudima.

Privodeći pisanje teksta kraju, pada mi na pamet ideja da je možda bilo prikladnije ovom tekstu nadjenuti ime „priča o najbogatijoj ženi na svijetu.“ Zašto? Jer je ova žena u samo desetak minuta dobila količinu zagrljaja koju ne pružam niti primam na mjesečnoj razini. Toga bih se trebala sjetiti idući put kad sa sažaljenjem pogledam dijete s posebnim potrebama ili njegovu obitelj misleći da im nešto nedostaje. Bivajući na nekoliko minuta sudionicom njihove životne priče, čini mi se da su oni ti koji bi trebali žaliti mene koja znam biti otuđena do te mjere da mi čovjek, a često ni Bog ne biva potreban. Radosna što je, neovisno o mojim padovima, Bog poput hrabrog viteza koji se bori za carstvo naših, grijehom nagriženih i uvelih duša, molim Ga da dođe u naše duše kako bi u njima sve procvjetalo. Da donese proljeće u naša osušena srca i duše. Ovog proljeća je dobio bitku u mom srcu, ali to me ne čudi s obzirom na to koga je odabrao za saveznika. Hvala Mu što me preko malenog saveznika podučio da je smisao ovog života voljeti i biti voljen te da se čuda događaju svakodnevno u našem životu, pitanje je samo koliko nam je srce otvoreno za to da ih vidimo. Bog – grijeh 1:0.

Autorica: Paula Zujić