Nada. Radost. Milosrđe. Zahvalnost. Četiri magične riječi koje najbolje mogu opisati stanje moje duše i vjerujem svake od mladih hodočasnika tijekom ova čudesna dva dana na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru. Čudesna? Zašto? Zato što se u svijetu u kojem su najveći poroci povod za glamurozne epitete mladenačkih zabava, gdje se sustavno krade i profitira na tuđoj nesreći, gdje su djela milosrđa prema bližnjemu davno iščezla kategorija, gdje se komunikacija u obiteljima svela na „bok bok“ i gdje se popularna industrija silno trudi izbrisati svaki trag ljudskog dostojanstva prikazujući dobro kao loše i obrnuto, ukazala nada u liku 30 tisuća mladih u državi od četiri milijuna i kusur stanovnika u našem vječnom gradu, gradu heroja.

Nada. Volim takve jednostavne, neki bi rekli „izlizane“, riječi ili fraze. Čuli smo ih nebrojeno mnogo puta, a čini se da nikako da sjednu na svoje mjesto: u naša srca. Jer, da smo ih uistinu počeli živjeti, svijet ne bi vapio kao nikada do sada za tim osnovnim stanjima ljudske duše. Geslo ovog susreta je bilo „Krist, nada naša“ (usp. 1 Tim 1, 1) čime je stavljen naglasak na tu prevažnu komponentu života svake osobe. Don Damir Stojić je u Župi sv. Filipa i Jakova u svojoj katehezi nastojao približiti tu dobru nam znanu riječ kroz nekoliko primjera, ali mislim da primjeri nisu bili potrebni. Najbolju sliku te riječi imali smo pred vlastitim očima: brojne mlade iz Hrvatske i dijaspore koji s ogromnim žarom i ljubavlju slave Gospodina, pjevaju duhovne pjesme i s velikom znatiželjom slušaju i upijaju svaku riječ našeg don Damira. Sa svih strana smo bombardirani pesimizmom i negativnim vijestima, od medija do obitelji dok je ovaj Susret pružio nešto potpuno drugačije što je svijetu očajnički potrebno: nadu u bolje sutra. Dolaskom u Vukovar pokazali smo da ne prihvaćamo situaciju onakvu kakva jest već da smo se odlučili za promjenu stanja našeg društva i otrovnog mentaliteta kojim smo konstantno okruženi. Krist nam želi dati život u izobilju i spremni smo, uz Njegovu pomoć, nositi svoj križ i ostvariti Božji plan u svojim životima. Svjesni smo da bez Božje pomoći ne možemo ništa stoga je molitva mladih iz svih krajeva Hrvatske izvrstan temelj za buduća djela. Nadam se da se po molitvi budućnost poznaje jer ako je tako, onda se nemamo čega bojati. Kako drugačije interpetirati događaj koji se zbio u 21 sat kad je započelo molitveno bdjenje koje je animirala naša Božja Pobjeda, a predvodio don Damir u toj istoj župi u Vukovaru. Iskreno, riječi to ne mogu opisati. Doslovno se mogla opipati, osjetiti Božja prisutnost u tom malom skromnom kruhu. Bogu hvala, u Zagrebu se takvi molitveni susreti održavaju svakog tjedna, ali ovako nešto sam rijetko kad doživio. Osjetilo se u don Damirovu glasu da je posebno nadahnut, naša molitvena zajednica je svirala s još više žara, energije i ljubavi nego inače, ako je to uopće moguće. Vjerujem da su ih ovaj događaj i ambijent posebno inspirirali…

Radost. Mogla se osjetiti na svakom koraku. Mladi koji su hodali od Memorijalnog groblja do mjesta održavanja središnjeg euharistijskog slavlja u nedjelju, dvorca Eltz, bili su poput horda radosti opremljeni tim snažnim neuništivim oklopom koji je ujedno i najefikasnije oružje u onom najvažnijem ratu: protiv sotone. Svi smo bili radosni jer smo se zajedno sa svojim prijateljima okupili zbog Onoga kojega najviše ljubimo. Mladost je pokazala svoju najljepšu stranu i u ovaj grad svojim osmijesima i pjesmom udahnula život za kojim toliko dugo vapi. Jednom je jedan svećenik rekao: „Nemojte da vam ukradu vašu mladost!“ Nakon ovog Susreta jasno mi je zašto. Naša energija, živost, oči pune optimizma i znatiželje cijeli su grad izmamili na prozore i prilaze kuća kako bi gledao nešto što jako dugo nisu vidjeli. Vukovar je na dva dana zasjao u svom najljepšem ruhu koje on, od svih gradova Lijepe Naše, najviše zaslužuje. Pozitivnoj energiji jednostavno nije bilo kraja! Uživali smo u svakom pojedinom trenutku s brojnim mladima iz svih dijelova Hrvatske i u susretu sa živim Bogom.

Milosrđe. Ovaj dio posvetit ću onima koji će zauvijek ostati u našim srcima jer je njihova bezuvjetna i bezgranična ljubav osvojila naša srca, a to su naši domaćini. U životu nisam doživio takvo gostoprimstvo kao u obitelji svojih domaćina! Drago mi je što su mi svi prijatelji potvrdili isto. Svaka čast svakoj obitelji koja je žrtvovala svoje vrijeme, financije i umrla sebi kako bismo se mi osjećali ugodno i prihvaćeno. Bolji primjer kršćanskog života nismo mogli dobiti! Boga smo doživjeli na molitvama i druženjima, ali usudio bih se reći da sam Ga najviše osjetio kod svojih domaćina. Osjećao sam se kao kod kuće! Skoro sam laganini ušao u dnevni boravak i napravio si sendvič. Naravno, ne bi mi oni to dopustili. Ali ne zato što mi ne bi dali, već zato što bi mi ga oni napravili. Čak smo dobili i prigodan poklon, kao da smo mi njih primili u svoj dom, a ne obrnuto. U sobi su nas dočekali sokovi i keksi, a kad smo se vratili s bdjenja najdraže mi palačinke. Gdjegod nas je trebalo voziti, rado su to učinili. Da smo trebali do parka pored njihove kuće oni bi nas autom odvezli. Presretan sam što smo u tako kratkom vremenu stekli nove predivne prijatelje koje jedva čekam opet vidjeti! Svakog dana ću ih se sjetiti u svojim molitvama. To je minimalno što zaslužuju. Kad idući put čujem neku katehezu o milosrđu, samo ću se sjetiti ove obitelji i sve će mi biti jasno.

I naravno, zahvalnost. Hvala Ti Bože što sam bio dio ovog nevjerojatnog događaja koji je okupio brojne mlade Hrvate iz Hrvatske i svijeta. Hvala Ti Isuse što si upravo mene i moje prijatelje pozvao da te slavimo na istoku naše domovine. Hvala Ti na našem zajedništvu. Hvala Ti što je čak 12 buseva krenulo put Vukovara iz naše župe. Hvala Ti što sam Te doživio, vidio Tvoju slavu, osjetio Tvoju prisutnost. Hvala Ti što si tako maštovit i kreativan, što si mi se objavio u osmijesima mojih prijatelja, djelima ljubavi predivnih domaćina, zvonkoj melodiji nadarenih glazbenika, znoju fantastičnih volontera i riječima bogobojaznih svećenika. Hvala Ti što si organizirao ovakav događaj koji je na svjedočanstvo cijeloj Hrvatskoj i svijetu. Hvala Ti što postojiš.

Ipak, ključ ovog Susreta leži u nečem sasvim drugome. Don Ivan Terze nam je na pripremnom susretu za SHKM objasnio kako se izleti, hodočašća, putovanja ne smiju svesti samo na izjave poput „bilo nam je dobro“, „lijepo smo se osjećali“ i vratiti se u svoju svakodnevicu isti kakvi smo otišli. Ako se ne vratimo drugačiji s novim znanjima, iskustvima i spoznajama, bolje da nismo ni išli. Mogli smo lijepo ostati u svojim domovima, uštedjeti koju kunu i bolje iskoristiti od Boga darovano vrijeme. Vjerujem da je naša nada u vječni život s Kristom ovog vikenda dosegla vrhunac i da ćemo ju vjerno svjedočiti tamo gdje smo poslani. Nakon ovog iskustva naša želja mora biti samo jedna, a to je pater Ike Mandurić sjajno istaknuo: „Evo me Gospodine, mene pošalji!“

GALERIJA SLIKA

Autor: Marino Pleić

Foto: Lucija Drašinac, Dijana Knežević, Đakovačko – osječka nadbiskupija (djos.hr)