Stigli smo do samoga kraja našeg duhovnog putovanja kroz pustinju s Isusom. Jučer je završila korizma, a ušli smo u najznačajnije i najsvetije razdoblje za svakog kršćanina: Vazmeno trodnevlje. Svetu misu na Veliki četvrtak predvodio je don Ivan Terze uz koncelebraciju brojnih svećenika i ministranata, a Mješoviti zbor nas je glazbom poticao na dubinsko razmatranje događaja kojeg smo slavili.

Ako želimo istinski proživjeti i razumjeti ove dane u kojima se nalazimo, onda je upravo to najpotrebnije. Naš Bog Isus Krist večer prije svoje smrti svojim učenicima je prao noge! Što to znači? Kako to objasniti? Učenici su bili potpuno izbezumljeni. Nisu razumjeli što se događa. Kad malo zastanemo, promislimo i pokušamo ući u samu srž ovog otajstva, doći ćemo do poziva koji je Isus svakome od nas jučer uputio: služenje drugima. Tako jednostavna, skromna i ponizna poruka, a prožeta nevjerojatnom dubinom. Don Ivanova propovijed sažima cijelu bit i svrhu našega života: Draga braćo i sestre, posljednjih dana pratili smo kao jako napeti triler Isusov boravak u Jeruzalemu i mjestima oko njega. Isus kao da je čekao svoj čas. Više puta je svojim dragima govorio da nije još došao. I evo dana, napokon je došao. Došao je trenutak da izvrši što je od Oca dobio, da ga proslavi i da spasi sve one koji su mu povjereni.

U najintimnijem trenutku Ivanova evanđelja Isus je sa svojim učenicima. Susreće onu jezgru koju je sam odabrao, od koje će proistječi Crkva čiji smo baštinici i mi danas. Gleda ih poput brata, učitelja, prijatelja. Gleda nedužnost i poštenje njihovih očiju. Gleda njihovo neznanje. Vidi da oni još uvijek ništa ne shvaćaju i da je potreban jaki znak, posebna gesta koja će obilježiti njihov život.

Večeras započinjemo sveto trodnevlje. Tri posebna dana koje Crkva živi s posebnom živošću i liturgijom. Veliki četvrtak obilježen je večerom Gospodnjom, ustanovom Euharistije i svećeništva. Ipak kad malo bolje pogledate, večeras nema nikakvih trijumfalnih tekstova, nema nikakvih slavodobitnih usklika već slika jednog znaka i geste koja nas i danas podsjeća što je prava i istinska misija Crkve, tijela Kristova.

Isus svojim učenicima pere noge. Poput zadnjeg sluge koji čeka svoga Gospodara da se vrati kući. Isus uzima lavor i jednom po jednom učeniku na veliko iznenađenje pere noge. Zamislimo samo zbunjenost, pomalo i zgražanje i zatečenost učenika pred tom gestom.

Zašto je baš izabrao noge? Ako malo bolje pogledamo Pilat će nekoliko sati kasnije oprati ruke kako bi se oprao od krivice, grijeha. Isus izabire noge.

Noge, što nam govore naše noge? One čuvaju tajnu brojnih putova i staza koje smo prošli. Znaju za svaki glib, blato, pijesak ili tvrdu stazu koju smo pregazili. Noge su simbol svega što nosimo sa sobom kroz život. Oprati noge znači osloboditi se od tih nakupina naših putova koje su nam često bili i bolni. Samo kada se oslobodimo od toga, od svih tih nakupina, svog tog taloga možemo sjesti za stol s Isusom i slušati ga. U suprotnom naše misli bit će vezane za zemlju, bol, i one malene stijene koje su nam često zadavale muku i patnje.

Isus u tom trenutku oslobađa svoje učenike od pogrešnih ideja, od trijumfalizma, od želje za vlašću. Daje im mogućnost da shvate što od njih traži, gdje ih šalje. Šalje ih služiti, besplatno služiti i raditi, ne očekujući plodove. Šalje ih sijati dobro gdje dobra nema. Šalje ih paliti svjetla gdje je već odavno mrak. Petar odbija, teško mu je. Ne želi da mu Isus pere noge. Koliko puta se i mi izgubimo s našim blatnjavim nogama i ne dopuštamo Gospodinu da nas očisti da nas opere, da skine terete naših životnih putova. Kaskamo u blatu grijeha, osobnih zatvorenosti jer nam je ponekad tako dobro. Plačemo nad poteškoćama, životnim tragedijama ne propuštajući svjetlo. Nemamo hrabrosti skinuti cipele koje nas već odavno bole i žuljaju.

Perite noge jedni drugima. Samo tako jedna zajednica može napredovati, može rasti, samo tako ja mogu rasti u duhovnom životu. Ako ne budem gledao sebe. Ako se uspijem poniziti i zašutiti kad vidim da drugi trijumfira u našoj raspravi. Ako pogledam svoje dijete ili roditelje očima kojim je Isus gledao učenike na Posljednjoj večeri. Mi smo Crkva, ne netko tamo. Ne svećenici u župnom uredu i sakristiji ili oni koji čiste i uređuju crkvu. Mi smo Crkva! I ja i ti smo pozvani prati noge. Pozvani smo besplatno služiti i ljubiti. Pozvani smo pognuti se pred ranama drugih i ljubiti te rane, a ne davati savjete. Vjera u Isusa ne prakticira se u zatvorenosti već u susretu!

Nakon propovijedi don Ivan je simbolično prao noge dvanaestorici apostola, našim aktivnim župljanima, dok je na kraju svete mise uslijedila procesija i kratko klanjanje Isusu uz pjevanje himna „Divnoj dakle. Isusov poziv je veoma konkretan. Njegova poruka ruši svaki egoizam i sebičnost te nas potiče da svoja lica okrenemo prema braći svojoj koji su u nevolji. Odazovimo se Njegovoj riječi, dopustimo da se utjelovi u našim srcima kako bismo uistinu živjeli kao Njegovi apostoli.

GALERIJA SLIKA

Autor: Marino Pleić

Photo: Stipe Renić