U ponedjeljak, 3.4. u Zagrebu je predstavljena knjiga “Udaj se i budi podložna”, knjiga koja je mnogim feministicama “podigla kosu na glavi” i izazvala čak i neke feministe da iskažu svoju podršku “jadnim ugnjetavanim ženama”. Prvo bih htjela reći da su feministi još gora vrsta od feministica, ma koliko agresivne i ogorčene ove bile. Feministi su tip muškaraca koji u vezu sa ženama ulaze s figom u džepu. To su muškarci koji ženama glume prijateljice, ali one neiskrene, tobože ih podržavaju u svemu, ali ta podrška je toliko bešćutna da bi oni pustili žene da se strmoglave s litice samo da ne bi slučajno narušili njihova prava. Uostalom, tako im je i lakše: nikakvi problemi, nikakav trud. Radi se zapravo o bijegu od odgovornosti. Odgovornost za svoju obitelj – jedna temeljna muška osobina, potpuno biva izbrisana u ovako poremećenim odnosima. Stoga je spisateljica Costanza Miriana napisala i knjigu “Oženi ju i umri za nju”.

Knjige su inspirirane citatom “tog kontroverznog” svetog Pavla koji kaže u Efežanima 5:22 “Žene budite podložne svojim muževima” i u retku 25 “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio svoju Crkvu”. Ja ću pisati iz ženske perspektive ženama jer se ne osjećam pozvanom niti sposobnom pričati o muškarcima.

Razumljivo je da knjiga budi negativne osjećaje ženama izvan Crkve jer im se godinama propagira slika neke karikirane jake, nezavisne žene ili ako ćemo u srž stvari, nesretne i neispunjene žene. Knjigu bih svejedno preporučila i takvim ženama jer je vrlo pristupačna, neosuđujuća, simpatična, duhovita i praktična. No moj tekst namijenjen je katolkinjama.

Čak i katolkinje duboko u vjeri imaju problem s ovim citatom svetog Pavla. Zaista su nam se odnosi skroz okrenuli naopačke. Zanimljivo je bilo na vjeronauku kod franjevaca kad je fra Danijel ispitivao djevojke o ovom citatu i bi li bile podložne svojim muževima i kad bi odgovor bio nešto u redovima “Da, ali on bi meni onda naređivao, bila bih zatvorena u kuhinju (ah to nepravedno antagoniziranje kuhinje), ne bih mogla ništa reći…” Zanimljivo je koliko žene zaboravljaju da je mužu zapovjeđeno da ih ljubi kao što je Krist ljubio Crkvu – do smrti i da ih samim tim neće zatvoriti u kuhinju i zabraniti im da govore. Jer ih njihov muž ljubi. Kao Krist Crkvu.

Toliko je nepovjerenja između oba spola. Ni ne pojmimo ako se ostavimo mentaliteta grabljenja samo svojeg i brinemo o drugoj osobi, zaboravljajući na sebe, da će nam ta osoba uzvratiti. Ali ako držimo figu u džepu, uvijek ispod oka gledajući koliko je ta druga osoba uzela sebi i pazimo da ne uzme više nego što smo mi uzeli (po mogućnosti neka uzme manje ili najbolje ništa), naši brakovi ni ne mogu ništa drugo nego se raspasti.

Isto tako kad pričam sa svojim prijateljicama bi li ostale u kući i brinule se za svoju obitelj ako bi im to financijske prilike dozvolile, često dobijem negativan odgovor. Voljela bih potaknuti žene da malo promijene kut gledanja na stvari. Naravno, često financijske prilike to ne dozvoljavaju (i tu spisateljica odlično primjećuje kako je jedino što smo u današnjem društvu postigli je to da sada dvije osobe dobivaju jednu plaću koju je nekad dobivala jedna osoba – otac), a ja sam visoko funkcionirajući idealist pa to često zanemarim, ipak, zamislimo da nam to financijske prilike dopuštaju. Često žene navode argument da će njihovoj obitelji biti dobro i kad ona radi. Naravno, preživjet će, i moguće je da će se muž i djeca čak znati i obući sami i možda i propisno nahraniti, ali bilo bi im neviđeno bolje u životu da je tu majka koja tu kuću vodi. Žena nije rob u toj kući, ona je sama kuća, toplina koja ju ispunjava, ljubav. Možda nikad nisam znala to svojoj majci iskazati, ali neizmjerno sam zahvalna i uviđam sve blagodati što sam u takvoj kući odrasla.

Još jedna od poanti knjige je da žena ne zanovijeta svom mužu. Tako nastaju današnji rezignirani, otuđeni muževi i očevi. To ne znači da se mužu ne može ništa reći, ali ne na tako neženstven način. Muškarca treba pustiti da bude slobodan i da vodi kad su važne stvari u pitanju. Ne zato da bi on bio sretan, nego i zbog nas samih i zbog naše djece. Zdrava uloga oca ključna je u samopoštovanju i samopouzdanju djece. Mi žene trebamo drugačije djelovati u obitelji. Postoji čitava umjetnost ženstvenosti, koja je suptilna i ljupka i koju smo zaboravili.  Najbolji način da probudimo tu pravu ženstvenost je da gledamo u Mariju. Razmišljanje poput “Što bi Marija sad učinila?” uopće nije izvan mjesta kad razmišljamo o našoj ulozi žene. A naša uloga žene uopće nije beznačajna. Mi smo u stanju iz unutrašnjosti mijenjati društvo i svijet, a to možemo činiti tako što ćemo stvarati zdrave obitelji. I to nije neki mukotrpan rad, to je naša priroda koja će, osim naše obitelji, i nas same činiti sretne. Ako ne vjerujete, probajte, a u slučaju neuspjeha, pojest ću svoje riječi (eto, toliko sam uvjerena u ovu katoličku ideju žene i obitelji).

Božji blagoslov i Marijin zagovor!

Autorica: Vedrana Cvijin

Photo: Glas Koncila