To je sakrament Isusove prisutnosti među svojim vjernim pukom. Ustanovio ju je Krist, a Crkva je slavi kao zahvalu (sama riječ euharistija dolazi od grčke riječi euharistein, što znači zahvaljivati) Gospodinu na spomen. Na taj način njegovo žrtveno predanje postaje među nama prisutno i djelotvorno.

Redovito je povezana sa službom riječi i tada se zove misa. Slavlje euharistije u užem značenju riječi obuhvaća pripravu darova, euharistijsku molitvu i pričest. To je slavlje od prvoga dana u središtu življenja Crkve. Ona se nanj sabire svake nedjelje, katkada i dnevno, a Krist je pritom, među sabranima u njegovo ime, prisutan u osobi svećenika, u svojoj naviještenoj riječi, a osobito pod prilikama kruha i vina koji na oltaru postaju tijelo i krv Kristova. Tko s vjerom blaguje, pritjelovljuje se Kristovu životu, s njim se daruje ljudima i tako časti Boga Oca. Euharistija kao sakrament zaključuje sakramente inicijacije, tj. uvoda u kršćanstvo. Redoviti red podjeljivanja sakramenata jest krštenje, zatim potvrda i na kraju pričest. Iz pastoralnih razloga, zbog krštenja djece, odlučeno je da pričest i potvrda zamijene mjesta. Iz početka je primanje pričesti bilo samo po sebi razumljivo za sve sudionike mise. Od 4. stoljeća broj pričesnika naglo se smanjuje, više iz strahopoštovanja nego iz ravnodušnosti. Ponizno promatranje stupilo je na mjesto primanja. Pričest je ostala obvezna samo za svećenika. Kad je kasnije došlo do ukidanja pričešćivanja na ruku te izostanak pričešćivanja pod prilikom vina, još se više došlo do toga da se Isusa treba više častiti promatranjem i klanjanjem, a ne toliko pričešćivanjem. Promjena tog mentaliteta dolazi dekretom Pija X. o čestoj pričesti, koji je izdan 1905. godine.

Danas smo došli do mentaliteta da je misa nepotpuna ako se na njoj ne pričestimo. Svakako je dobro da se pričestimo pod misom, ali samo ako smo spremni. Zato, kad osjetimo da ne možemo na pričest zbog grijeha, pođimo na ispovijed i pomirimo se s Gospodinom.