Evo je opet. Kao da je jučer završila prošla, a kad ono nova se korizma već ušuljala kroz prozor. I što sad?

Opet razbijaš glavu, čega bih se mogao odreći ove korizme? Donosiš brojne hvalevrijedne, zahtjevne odluke, naizgled izvedive iz perspektive vječnog optimizma i onog prednovogodišnjeg pogleda na život: sutra počinje nova godina, to ću biti novi ja, sve ću si posložiti, savršeno organizirati učenje, aktivnosti, molitvu, društvo… Kao da će sva lijenost, tromost, spontana druženja i ostatak spektra nepredviđenih okolnosti samo ispariti jer je, eto, počela nova godina, tj. u ovom slučaju korizma. Želim svoj rast i napredak organizirati svojim snagama i odraditi od vrha do dna svakodnevno prolazeći imaginarnu listu koraka do svetosti i označavajući kvačicama-jesam, jesam, jesam…

Bojim se da Bog ipak tako ne djeluje. Isus kada je došao na zemlju nije pretvarao grešnike u svece jednim zamahom čarobnog štapića, pa to tako ne čini ni danas. On traži ono najbolje u svakome od nas i na tome temelju nam pomaže da izgradimo svoju svetost. Kada je uz bunar susreo Samarijanku, veliku grešnicu i preljubnicu, našao je u njoj onu mrvicu dobra, jednostavnu žeđ za gutljajem svježe vode. Zahvaljujući tom temelju ponudio joj je vječnu vodu, izvor koji ne presušuje i put na kojemu nikada neće ožednjeti i tako probudio u njoj žeđ za svetošću. Ipak, kao što to često čini, Isus ju je zamolio i malu uslugu, da mu dadne piti. To traži od nas i ove korizme, da mu damo svoju malu žrtvu, da mu prikažemo svoje teškoće, ali i obećaje da će nam za to uzvratiti stostruko, već u ovom životu, a onda i u vječnosti. Toliko često mrzovoljno odrađujemo naše svakodnevne zadaće jer nam se čine najvećom poteškoćom na svijetu umjesto da se darujemo radosno, imajući na umu da je, u usporedbi s nepreglednom radošću i beskrajnim mirom koje nam Isus obećaje zauzvrat, naša žrtva manja od šansi Cibalije da osvoji HNL. Sirah nam poručuje: „Daj Svevišnjemu kao što i On tebi dade, vedra oka i koliko možeš“. Sreća što Bog može dati beskrajno više od nas pa u toj računici, On iz ljubavi uvijek gubi na našu korist. Pa i da nas pozove da Mu damo svoj život, da iz dana u dan umiremo za svoje bližnje, što je to u usporedbi s Njegovom nagradom? Naše sve za Njegovo sve, vrlo je jednostavan račun koji nas ostavlja pred pitanjem: „Pa što uopće imaš izgubiti ako uđeš u (stopostotni) odnos s Gospodinom?“

Kolike li ogromne utjehe! Hvala ti Isuse što ne tražiš da sve odmah odrađujemo savršeno, besprijekorno. Hvala što razumiješ da nismo roboti, što prihvaćaš da ne možemo kao Domestos uništiti 99,99% nečistoća u našem životu preko noći. Pomozi nam da i sami to prihvatimo. Daj da ove korizme umremo svome perfekcionizmu i dođemo k tebi sa saznanjem da nas ljubiš takve kakvi jesmo: nesavršeni, slabi, s uvijek istim padovima. Hvala što nisi poput ovog svijeta koji, da bi nas „zavolio“,  tj. da bismo dobili određene privilegije, traži od nas uspjehe, obrazovanje, novac, izgled, zadobivanje određenog statusa. A ti nas, bez potrebe da te podmićujemo (što je, uostalom, i nemoguće), sve zaodjevaš privilegijom djece Božje.

Kako onda „odraditi“ korizmu? Bog će dobrostivo prihvatiti štogod mu dam pa se možda ne moram toliko ni truditi… Ponudit ću mu tu i tamo koju mrvicu, pomoliti se u nekoj rupi slobodnog vremena, nazvati usamljenu baku par minuta između igranja igrica i izlaska s prijateljima. Bog nas sve ionako voli, mi smo Njegova djeca i bit će Njemu drago i za to malo truda…

Opet pogrešan pristup! Želimo li svi postati dobri ljudi? Pa naravno da želimo! Želimo li svi postati sveti? Pa ono, zvuči fora, bilo bi lijepo, zar ne? Imati svoj dan u kalendaru, hah, zašto ne? Ako doista iskopamo iz dubine svojih srca tu žeđ za svetošću koja je tamo našim stvaranjem od Boga stavljena, htjet ćemo učiniti što god možemo da je ostvarimo. Ne nešto malo, ne nešto simbolično, nego što god možemo. a možemo jako puno. Sigurno ste se nagledali dokumentaraca o sportašima ili drugim „velikim“ ljudima koji su postigli razne uspjehe napornim radom i odgajanjem karaktera. Nikada o tebi neće napraviti dokumentarac ako budeš prosječan u davanju sebe. Ne moraš postati svjetski prvak u nogometu, možda ni u ženskom hokeju na travi, ali svatko od nas može postati veliki ( =sveti) čovjek. I što je jedino važno, to će, i u skrovitosti trošne kuhinje u selu dalmatinske zagore, kao i na vrhu Mount Everesta, prepoznati i nagraditi dobri Otac.

A što je ključ uspjeha tih „velikih“ ljudi? Upravo volja! Usmjeravanje svoje slobodne volje u razvijanje sposobnosti! Valjda bismo onda, ako želimo postati sveti, trebali upravo svojom voljom odgajati karakter. U nekim stvarima treba biti realan. Ako sam izgubio nogu, teško da će mi baš snagom volje izrasti nova te ću moći postati olimpijski prvak u sprintu na sto metara. Ali zašto ne onda postati paraolimijski prvak? Ili nagrađivani pisac? Ili uvijek nasmiješeni blagi otac, brat, primjer drugima u sličnoj situaciji? Zašto ne postati radostan, miran i svet? Ništa nas ne može ograničiti da postanemo sveti osim našeg vlastitog „ne mogu“. Neka su područja našeg života možda ograničena, ali ako se svojom voljom odlučujemo za dobro, gradimo karakter samodiscipliniranjem i tako rastemo iz dana u dan, zazivajući Božju milost da nam u tome pomogne, možemo daleko nadići „default“-na ograničenja svoje naravi. Prestati ogovarati, hvalisati se, psovati…Postati „veliki ljudi“!

Tvoja je slobodna volja, kada malo razmisliš, jedino što je istinski tvoje. Sve ostalo što imaš: izgled, zdravlje, talenti, vrijeme, samo su darovi koji, kako su ti dani, tako ih sutra možeš i izgubiti. A slobodnu si volju dobio kao najveći dar upravo da upravljaš njima. Teško je odbaciti ono što nam razna učenja predlažu, da su naša djela i odluke uvjetovani biološki, kemijski, ekonomski ili pak da je sve posljedica dobre ili loše karme. Teško je prihvatiti odgovornost za svoju kao i suodgovornost za duše oko nas. Jedino svojom voljom možeš odabrati vječnu sudbinu svoje duše.

Nastojmo to jedino naše što imamo, slobodnu volju, suobličavati s Božjom kako bismo postali veliki, sveti ljudi, te bili nagrađeni od našeg dobrostivog Oca. Počnimo s time već ove korizme!

Autor: T.K.